Miljenko Stojić, Dobro jutro, kolonijo, DHK HB – Dan, Mostar – Zagreb, 2006.
Piše: Fabijan Lovrić
Tankoćutna, refleksivna, duboko–iskustvena, u ritmu aktualnosti kroz otvoreno govorenje, gotovo direktno, glavne su odlike ovog pjesništva, kojemu se, ako kažemo o zanatstvu, stavlja uz ponajbolje i osobene uratke hrvatskog pjesništva. Misaono jezgrovit iskaz blizak je čitatelju i kroz jasnu metaforu: »Pamti dobro Grad sve ine nevolje,/ između ostaloga onaj teški, grki čas/ kada je lijepi toranj sv. Luke/ u sahat-kulu nesmiljeno pretvoren,«... (Netko nekad). Jasno je o čemu Stojić pjeva, jasne su njegove poruke iznjedrene iz povijesti, činjenica, života koji je stvarnost određenog prostora, određenih događanja koja su nosila silom preoblikovane odnose, i u kojima se trebalo živjeti, i u kojima se živi. Interes za sakralne objekte nije nikako radi arhitekture, nego što njihovo postojanje određuje određeni bitak problema, određeni bitak ljudi i njihovu identifikaciju, antropološku trajnost na određenim prostorima, a što opet daje osnovu za mogućnost govorenja po potrebi i osjećanju onoga koji je prošao naobrazbu kao teolog i filozof darovito uronjen u pjesništvo. Ova knjiga je samo potvrda te darovitosti i davno prepoznate uspješnice iz koje domoljublje izranja, neodvojivo i hrabro poput vitezovog perjanika.
Vremenske odrednice su trajnost događanja koja ne gube na interesu, radilo se o sastanku na Jalti ili o trenutku doživljaja: »Mirna zimska noć ležala je nad Rimom,« (Povijest), odakle počinje priča putujući u prošlost, jedan dijaloški slijed bitka i oživljenog predmeta (grada) koji materijalno pokazuje svoju postojanost, a onda krajnji zaključak dolazi kao nešto što je imalo sasvim drukčiji, svoj tok u poretku ljudske napamćenosti. Takvi zaključci nisu slijed ravnodušnosti, nego razboritost u prepoznavanju umrežene gibljivosti, dokaz o cjelovitosti i samosvojnosti. To je pjesnikov pečat; zagonetka i odgonetka u ovoj narativnoj književnosti, u ovom narativnom pjesništvu u kojem je Stojić pročišćen u uznosu. Kako bi se lakše razumjelo, treba pročitati pjesmu Pouka jednoga slijepca. Slijepac postaje sinonimom određenog pojmovnog slijeda u prepoznavanju stvari izvan vidnog, te zapanjujućom percepcijom upućuje na odnose koje niti oni koji imaju zdrav vid, ne vide jasno, što upućuje na karakter, na iskustveno koje se baštini razumskim, uvodeći čitatelja u filozofiju i mudrost, poučavajući ga učenju, procesu koji cjeloživotno oplemenjuje čovjeka: »Vraćam se odlučno na početak da bih uspješno kraju doplovio,/ sjećam se svega, sve je to moje, samo povijesnu prašinu stresam,/ pijem čašu crnoga hrvatskog vina i pjevam kroz polje, kroz goru.« (Ponuda)
Dugim, bremenitim rečenicama opjevana je stvarnost, gotovo epskim zanosom sliva se misao jedna u drugu čineći pjesmu domoljublja i ponosa, ali toliko jasnog prepoznavanja odnosa kako to slabo tko čini u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Nakon pročitane pjesme čitatelj će samo izreći »tako je«, jer; slijed onoga što jeste i onoga što postaje vodiljom do spoznaje: isuviše su bliski: »Tiho koračam kroz mirtu, čemprese i agave,/ more je negdje iza mene, sve slabije ga ćutim,/ u očima su zastale slike, srce pamti mudro.« (Pred morem). Ipak, u prvom dijelu, Ćuh vremena, najinventivnijom, nježno lirskom, protkanu osjetilnim titrajima i duboko iskustvenim slobodoumljem, bez sumnje je pjesma Leptir: »Snijeg je prekrio dolinu, u sumrak,/ pao je kao pokrivač po usnulu djetetu,/ i sanja snove slatke, buditi ga grijeh je./ Bilo je to davno, oživljujem te slike,/ ja sam sada u toploj sobi, sve imam,/ knjige se odmaraju, računalo šumi,/ moj je svijet čvrsto zatvoreni krug.// ...// Hoću li poletjeti, Bože, u okolni svijet,/ jesu li mi krila dovoljno jaka, i htijenje,/ ti to znaš, ti to vidiš, ti to sudiš./ Snijeg je prekrio dolinu, kriknuo sam.« (Leptir) Osjećaj prostora ponekad djeluje zbunjujuće na naša čula, te nismo niti svjesni ljepote oko nas, no, nije tako i kod Stojića, on trenutke ljepote ne propušta, on ih uvažava i bilježi, on ih oblači u prekrasno ruho stihova koristeći njemu svojstven tonalitet boja i osjetila, postajući tako vizionarom, pobjednikom nad svim što hvata njegova mreža probuđene osjetilnosti. Tako i kada pjeva o Širokobriješkim mučenicima, on tragediju diže na tron vladara, tron pobjednika, nikako na žrtvenik, jer: .... »vrijeme će pokazati tko ima krivo, a tko pravo,/ svima su nam majke od krvi i mesa, očevi isto tako.« (Pobjednici)
Pjev o Domovinskom ratu počinje (ciklus Bat koraka) u Sarajevu, gdje svjedokom postaje i sam autor, jer; slutim intimističnu notu u pjesmi u kojoj osjećaj pripadnosti jednom narodu, narodu Hrvata, traži rješenje u molitvi, u obraćanju Bogu, u istini i mjeri za krivnju, mjeri za bezumlje čovjeka prema čovjeku, ako takva mjera postoji. Može li se razumjeti kada ti odvedu prijatelja s onu stranu nepostojeće crte iza koje se nikada ne vrati? Može li se razumjeti traženje opravdanja u besmislu ubijanja zbog ciljeva koji nemaju uporište? Nije li i rat postao izraz potrošačkog mentaliteta i zarade iz bezobzirnosti? Pojava savjesti se najlakše utopi u vinu, ali, nikako za sva vremena, jer; tko je taj tko može posložiti odnose; zato i pjesnik traži uporište u onoj čaši koja ga je mogla proći, ili, ne biti tako gorkom? Ipak, sve se ne može predvidjeti, nikako zaobići, Dayton je stvarnost gdje je sve skrojeno unaprijed i što je trebalo potpisati kao rješenje koje nema vidljivost. Sve to ispisuje u dugim rečenicama pjesnik, kao priču koja bludi odnosima nejasnim u kojima treba netko drugi pospremiti tvoju kuću, moju kuću – Hrvatsku: »Samo vi sjedite, možete i kavicu popiti, Dayton razgledati,/ sve smo pripravili, tu ćete potpisati i možete ići./ Sjetite se prijema, pa nas kod sebe dočekajte raširenih ruku.« (Psalam, naš hrvatski). Iz nejasnoća u nejasnoće i danas hodi hrvatski puk. Plaća se previsoka cijena slobode, ali sa smislom i jasnoćom sunca: »Gledali smo ih toga dana,/ Did i ja ispred porušene škole,/ kako vojnički odlaze u planinu.// Tamo su pjevale strojnice,/ tamo su bombe cvjetale,/ tamo se svadba krvava slavila.// U naprtnjači darovana boca vode,/ da im bude lakše, ljudskije,/ mladićima mojih i tvojih godina.// Negdje tamo duboko u Bosni.// Više ih nikada vidio nisam.// Vidio sam samo slobodu.« (Pred Oluju) Doimajući se najimpresivnijom, ova pjesma, Pred Oluju, najrječitije govori o cijeni slobode, o podvigu jedne generacije, jednog vremena i jedne mladosti, te je i ponajbolje ostvarenje lirskog tkanja istorodne tematike. Vidajući naše rane, pjesnik nije daleko niti od osjećaja za svjetsku stvarnost i stradanje, te suosjeća sa sličnim u Vijetnamu, i onim poslije rata, kada naviru uspomene, kada se događaju uprizorenja i nevjerice, kada se najviše bilježi.
Slikajući život oslikava i sebe, životno i razborito, mudroslovno i jednostavno, Stojićevski: ... »zemlja je ova samo putovanje i ništa više.« (Tvoj odlazak) Ova kratkorečenična misao temeljni je filozofsko-teološki pogled Miljenka Stojića na svijet oko sebe i odnose u njemu. On iz nje izrasta i u nju urasta, stapa se s njezinom težinom i smislom u smisao uljudbenih odnosa za bolje sutra. To prosvjetljenje uljudbenosti, kod intelektualca kakvim on jest, može proizlaziti iz mita, religije, sveopćosti, bioloških odrednica i dobnih granica u kojem dijete, kao personifikacija života, životne radosti i čistoće, izrasta u bitak za koji vrijedi postojati i koje ima čedonosnu rukicu koja vodi kroz život, jer; najuzvišenije i najteže je biti dijete koje izgrađuje most: »za svoj sutrašnji prijelaz« (Dobro jutro, kolonijo). Cijela pjesma Dobro jutro, kolonijo zgusnuta je metafora već rečenog, analitički je podatna i višeslojna u značenju, da čestitam autoru, uredniku, koji ju odvojiše kao zasebnu blistavost ovog uspješnog pjesnikovanja. U dječjem svijetu obrađena je uspješno i tema: Djevojčica i dunja (Djevojčica i dunja), nakon čega se pjesnikov interes ogledava u običnim, neodvojivim stvarima od antropoloških potreba, te bilježi niz opredmećenih dijaloga iz iskustvenog u čemu je vjera u Boga pročišćenje i prosvjetljenje ljudske duše, gdje njegov fratarski credo nalazi valjano uporište dok: »Zvone zvona kod franjevaca i na katedrali,/ razgone magle, odišu svježinom i snagom,/ u Mostaru mirišu lipe i ptice udomljuju,«/... (U Mostaru mirišu lipe).
Osebujan pjev Miljenka Stojića, profinjena jednostavnost i mudroslovno-metaforični poučci građeni na iskustvenom, glavne su odlike ovog neopterećenog pjesništva, suvremenog u tkanju novog svijeta u kojem se osjećamo krepko, razumski jasnim porukama, prihvatljivim u cijelosti, pa i onda kada nam se u naraciji odnosa rječničkog bogatstva neka riječ učini suviškom, ona to u stvari nije, nego je semiotički znak želje da se nešto »podeblja«, naznači, učvrsti na mjestu gdje bi trebalo obratiti pozornost i pridati smislenosti veću ozbiljnost, što ovom širokorukom stihovlju daje opravdanost i vjeru u trajnost.
www.miljenko.info, 15. prosinca 2006.
