Miljenko Stojić, Golgote glas, Naklada DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Čitluk, 2002.
Piše: Zdravko Kordić
Ta vječna tema umjetnika (književnika, slikara, glazbenika…), to skupljanje snage da se ljudsko dostojanstvo predoči kao križ, da se ljudski život predoči kao božansko putovanje križa jest odluka da se božansko djelo uprizori i prispodobi ljudskoj djelatnosti, ljudskom umu, te da se uprisutni u ovozemni i povijesni tijek vremena. Tu odluku je donio i Miljenko Stojić kao svećenik i kao pjesnik. Čovjek kršćanin svjesno živi taj miris smrti, to je svjesno dostojanstvo kojem se i pred kojim se ponosno i ponizno klanjamo. Ako je već Bogočovjek nosio svoj križ i na njemu izdahnuo, onda ga je i čovjeku nositi, s njim i na njemu se skrasiti, skrisiti. A sam Bogočovjek (Božji sin) jest spona, sveza Boga i čovjeka, vječnosti i vremenitosti.
Premda je Isus padao pod križem, od svoga Oca traži oproštenje za nepravednike, za grješnike, za (ne)ljudsku pravdu. Susret s Majkom, tek je dirljivi spomen koji će vječno ostati! A prijatelji? Tek Šimun koji će šutke pomoći Isusu nositi križ postaje njegov istinski prijatelj, supatnik i suputnik. To isto je Veronika koja će u krvavu rupcu u sve vijeke nositi obrise svetačkoga Isusova lica i lika. Prepoznati sebe treba i u liku Isusovu, i u onima koji se nisu bojale plakati, kao i u veličini onih koji su gutali svoju bol.
Brdo Golgota je tu – treba ga raspoznati! Još je veća golgota biti gol, biti jedna od igračaka.
Tupi udarci čekića, krvavi čavli onespokojavaju i iz snenoga umora razbuđuju do bola, do krika. Taj krik je božanski krik oproštenja za teške osude i za teške grijehe. Tko je dostojan od nas s Isusom biti na putu, na krvavu križu? No, molitva je naše otkupljenje; molitva za oproštaj grijeha. Majka bdije: i ona sve zna, znade otkud si i kamo ideš! Znadeš li ti čovječe otkuda si i kamo ideš?! Znadeš li što si i kuda smjeraš?!
Doći će kraj i našim ovozemnim mukama; možemo li se upisati u Tvoje učenike? Slijediti Te?! Doći će nova stvarnost, eterična, za nas mistična i mitska, nejasna. Kuda i kako s njom? Nova stvarnost se mora zrcaliti u jedinstv, ljudskom čovječnom jedinstvu, te jedinstvu čovjeka s Bogom.
Tako je tiho, jednostavno i jedinstveno vidio svoj Put križa i Isusov Put križa pjesnik i svećenik Miljenko Stojić.
Premda izazovna, mistična religiozno-sakralna tema – ona je ovdje jednostavno prispodobljena. Sjetnim i jednostavnim jezikom naznačena i obrubljena. Životnim putom, pjesničkim i svećeničkim slijeđena. Sljedba je to Velikoga Učitelja. I ovdje je Stojić izbjegao filozofijske reminiscence, velike riječi, metafiziku.
S književnoga motrišta riječ je o jednostavnoj, tihoj poemi; riječ je o stišanim emocijama. Koliko je to dobro iliti pak loše, tek će naplavine vremena kazati. Književna kritika i čitatelji (pored već spomenuta vremena), kao i religijski teoretici će bolje i dublje sagledati vrijednost ovoga pjeva (odnosno pjevanja). U narodu je odveć prisutno kantanje Muke Isusove. Tomu je bliska po jednostavnosti i sljedbi i ova poema.
. . .
Put križa kojeg slijedimo je naš zadatak i naš odgovor pred teškim zemaljskim trpnjama i nedaćama. Naša je zadaća, proći put križa, uspravno i dostojanstveno. Tako osobni put križa opisuje pjesnik Miljenko Stojić i vrsni kipar i slikar Aleksandar Zvjagin. Ruku pod ruku, putujući s njima mi postajemo i očevi i majke; Veronike na životnom putu ljudske civilizacije koja je odveć sumorna. Stoga se trebamo pomoliti, prepoznati i zagrliti taj ljudski križ, kao majku, kao ljudsko dostojanstvo – i to tko zna koliko puta!? Oči uplakanih su uprte u taj križni put ljudskoga dostojanstva i on je pobjeda svjetla nad tminom, on je duboki pjesnikov put i smisao. Oproštaj nakon svih molitava, nakon ljudskog puta od zipke do groba, nakon svih civilizacija, počinje nova zbiljnost, odveć ljudska. U toj novoj zbiljnosti mi se zibamo kao bića, kao nove rijeke, pa stoga moj život može teći, kao život bistre rijeke. Obraćenje, pokora i molitva predstavljaju katarze, ne samo ovoga Stojićeva pjesničkoga djela, već i čovječanstva uopće. Unatoč svemu glas Golgote dovodi nas na križni put, dovodi nas do izvora, dovodi nas u Kanaan, a to upravo postiže ova Stojićeva stihozbirka.
Predstavljanje u prostorijama HKZ i Hrvatskog slova, Zagreb, 20. ožujka 2003.; Hrvatsko slovo, IX., 416, Zagreb, 11. travnja 2003., str. 24.; Predstavljanje u Galeriji fra Didaka Buntića, Čitluk, 15. travnja 2003.; Zdravko Kordić, Ogledi i prosudbe, Matica hrvatska – Biakova, Mostar – Zagreb, 2004.
