Miljenko Stojić, Sirovi blues, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.
Piše: M. Cvitanović
»Sirovi blues« sa svojih sedamdesetak pjesama s vrlo raznovrsnim motivima i temama, podijeljena u četiri tematske cjeline: Postole, Njezino ime, Kriška ljetopisa i Dobro jutro, peta je po redu pjesnička zbirka hrvatskog pjesnika hercegovačkog franjevca Miljenka Stojića. Svoje unutarnje doživljaje i izvanjsko opažanje pjesnik pretače u stihove, značenjski slojevite i misaono duboke, reflektirajući živo o vremenu koje neumitno protječe, o usponima i padovima u zemaljskom hodu, o promjenljivosti i varljivosti naše ljudske zbilje, u kojoj »nije lako nositi sreću, ni bol, a mora ih se kao kruh svagdanji jesti«.
Snažnom doživljajnošću Stojić u svojim stihovima navodi čitatelja na razmišljanje o hrvatskom narodu, koji je od dolaska na ove prostore želi živjeti u miru sa svima, koji je želio sačuvati svoje hrvatstvo i vjeru, što nije bilo nimalo lako jer »su mu crne horde rušile izgrađeno… podmetale mu svoje opakosti i laži«. Jednostavnim, a ponegdje i oporim stilom progovara autor o suvremenoj hrvatskoj zbilji i našim sudbinama, o ratnom vihoru, teškim i sumornim vremenima, gnjevu i bijesu hrvatskog naroda, ali i o njegovoj molitvi te ispunjenosti vjerom i pouzdanjem u Božju pomoć.
Ne zaboravlja pjesnik ni bosanskohercegovačke Hrvate koji su se u najtežim trenucima, pritisnuti poteškoćama i neizvjesnošću, »nadali Europi, a ona im pomogla nije«, te s gorčinom i ironijom progovara o odvođenju bosanskih Hrvata i njihovu suđenju u »zanimljivom izletištu« u Haagu.
Opijen domoljubljem, pjesnik s ponosom govori o svojoj »domovini Hrvatskoj, bistrom i plavom moru i nebu«, ne zaboravljajući ni »zemlju pradjedova«, Hercegovinu, njezino kamenje, kadulju, drač… no iako beskrajno voli svoju zemaljsku domovinu, on ipak čezne za onom nebeskom jer je, kako kaže, »nebeska tek prava«.
Glas Koncila, XLII, 7 (1495), Zagreb, 16. veljače 2003., str. 17.
