Miljenko Stojić, Sirovi blues, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.
Piše: Vjekoslav Boban
Hrvatsko pjesništvo koncem XX. stoljeća zaokružuje – nasuprot njegovu modernističkom početku – neotradicionalizam; najogledniji kod pjesnika herceg-bosanskog ozemlja, gdje temeljne oznake naslijeđa nisu radi permanentne ugroženosti regenerirale svoje iskonske vrijednosti. Takvo okružje i ozračje obogaćuje Miljenko Stojić svojim zrcalnim stihovljem koje kao da poručuje kako se vrlo malo toga promijenilo u trećem tisućljeću, pa njegova stoička transparentnost nema izvanjskih niti unutarnjih razloga evoluirati svoju egzistencijalističku poetiku.
Budući je zavičaj stožerna determinanta svih pjesnikovih socijalnih i psiholoških previranja, za relevantnu interpretaciju Stojićevih stihova životopisnice predstavljaju odgonetni ključ.
Zato, kad kažemo da je Miljenko Stojić rođen 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja, onda će nam oznake »vremena«, poput »vani hercegovačko sunce«, »izgrižen od droge« ili »kao bobe grožđa u očevu vinogradu« ili pak »blues u crnačkom predgrađu«, arealnu ograničenost razvihoriti multikulturalnim obilježjima. To će rezultirati prividnim oprečnostima glede inih biografilija. Naime, kako spojiti visokoparnu aktualnost s naoko konzervativnim pjesnikovim obrazovanjem od mature na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, studija bogoslovije do svećeničkog zaređenja u Mostaru 1987. godine - jest pitanje za predrasudnike koji religiju, posebice teologiju smatraju nazadnjačkim destruktorom i kočnicom svakoga artističkog novuma. Upravo iz nasuprotnog Stojićeva stajališta proizlazi postmodernistički validet njegova pjeva. Recipijent je pošteđen propovjednosti, ali ne i biblijskih prispodoba. Čitatelj će ondje, gdje je prije nalazio nesporne odgovore na vitalistička pitanja, naići na sumnju, a tamo gdje je nekoć počivala sumnja percipirati nedvosmislen odgovor. Baš u poigravanju s čitateljskim iskustvom prepoznajemo postmodernistički novum.
Recepcijsko iskustvo, s druge strane, povezat će Stojićevo pjesništvo s pjevom A. B. Šimića uzdajući se u čvrstinu triju sveza. Prva jest slobodan stih. Za razliku od Šimića, čiji je vers verbalni s akcentsko-silabičkim početcima, Miljenko Stojić rabi verbalni vers koji kadikad prelazi u sintagmatski. Naravno, u prvoj zbirci pjesama »Unatoč svemu« (1994.) on je strukturno sličan Šimiću dok je u knjizi »Sirovi blues« (2001.) procesualno gradbeniji. Naime, u pjesmi »Sirovi blues« prva strofa je gradacijski ustrojena na načelu 3,4,5. Degradacija, predočena obrnutim lijevkom, odnosno stošcem, otupit će početnu oštrinu razotkrivajući lažni sjaj vrha, u ovome slučaju Amerike. Ova je versifikacijska funkcionalnost iz zbirke u zbirku sukladnija Stojićevu tematsko-motivskom korpusu.
Drugu spregu sa Šimićem predstavlja regionalnost. Književni povjesničari su skloni regionalizam povezivati s ekspresionizmom, iako je kod Šimića to slučaj prije »Preobraženja« dok druguje s Ilijom Jakovljevićem i djelatno surađuje s katoličkom književnom mladeži a kod Krleže je regionalizam najočitiji u »Baladama Petrice Kerempuha«. Danas pak pod regionalizmom pored jezične diferentnosti spram jezičnog standarda, podrazumijevamo zavičajnost i tradicionalnost u smislu pozitivističkog stava prema vlastitoj kulturno-umjetničkoj historiji, da ne kažemo sveukupnoj nacionalnoj povijesti. Zahvaljujući katoličkom univerzalizmu, Stojić će poput Šimića i Krleže, ali na drukčiji način, izaći iz okvira pojedinačnog i ustobočiti se u općem. Valja ovdje istaknuti da pjesnik ne zamjenjuje nacionalne kategorije kozmopolitskim, nego nacionalno uzdiže na razinu univerzalnog, te na taj način dokazuje da se univerzalitet ostvaruje u svakoj pojedinačnoj raznolikosti, a ne da je svaka pojedinačna diferenta specifica iznimka koja potvrđuje pravilo. Ukratko, Stojićeva poezija promiče ideju da je puko svođenje na obrazac protivno istinskoj umjetnosti a samim time i humanosti.
Treća sveza jest grad. Urbani prostor svojom monotonijom tjera pojedinca da se okrene sebi da zaviri u svoju nutrinu u kojoj se zrcale izvanjski elementi. Drugim riječima, izvanjski svijet određuje izbor kako pjesničkih tema i motiva tako i sredstava izražavanja. Premda, najviše idejno-tematskih sličnosti sa Šimićem nalazimo u zbirkama »Pjesma blizini« (1995.) i »Kaplje« (1997.). Stojić se izražajno sve više udaljava. Stih mu biva sve više apstraktan, slike arealno raznolikije, pojmovi rasutiji, a sve u cilju što šireg zahvaćanja psihološkog stanja. On ne stremi rasvjetljavati dubinu, jer egzistenciju determinira okružje čiji su tek elementi dijakronijski motivirani, a to se na sinkronijskoj razni manifestira tek kao karakteristično obilježje. Zbog toga Stojićevo pjesništvo odiše socijalnim tonovima. Eto, s jedne strane, skučenost grada uzrokuje pjesnikov bijeg u apstraktni šir i dalj, a s druge strane, nagnava ga baviti se svagdanjim socijalnim problemima. Otuda proizlazi i pjesnikova potreba posezanja za ironijom, sarkazmom i cinizmom. Doduše, u Stojića su blagog intenziteta, pa ne djeluju disharmonično, što svakako valja pozdraviti.
I na kraju – ispovjednost. Ich forma jest okosnica Stojićeva pjeva. Pokušate li je zamijeniti er-formom, odmah se sučeljujete s nedostatkom intime. Osobnost, pohranjena u prvom licu jednine, opstoji kao verifikacijsko mjerilo kakvoće. Nesusretljivost recipijenta prema poistovjećivanju s pjesnikom može biti pogubno ukoliko se oslonimo na modernističke kriterije, a ukoliko smo postmodernistički otvoreni bit ćemo počašćeni užitkom više. Primjerice, reminiscencije na poetiku Dubravka Horvatića u pjesmi »Na goru mi je poć« samo potvrđuju postojanost istih zajedničkih korijena koji pripadaju interliteraturnoj sintetizaciji, a polučuju višesmislenost ili, drukčije rečeno, multiinterpretativnost.
U jednostavnosti i poetičkoj transparentnosti Stojićevih stihotvorbi ogleda se duga hercegovačkoga neotradicionalističkog pjesništva sa svim svojim povlasticama i razvlasticama. Potonje jesu krucijalni rasion d'etre pjesničkog izražavanja, jer kako nešto otrpjeti bez glasa pobune ili nade, posebice ako to smatrate vitalnim uzorkom – i to u doslovnom egzistencijalističkome smislu koji Stojićeva feminilna poetika propituje.
Hrvatska riječ, 351, Sarajevo, 19. svibnja 2001.; Fokus, Zagreb, 26. lipnja 2001.; Vjekoslav Boban, Postmodernistički štionik, Zagreb, 2005., str. 108. – 111.
