Miljenko Stojić, Kaplja, Ziral, Mostar – Zagreb, 1997.
Piše: Krešimir Šego
U svega nekoliko godina književnik Miljenko Stojić objavio je dvije knjige pjesama, Unatoč svemu i Pjesma blizini, te knjigu eseja Ta vremena.
I pjesmama i esejima predstavio se zrelim književnikom, bez uobičajenih početničkih zamuckivanja i padova, kakvi se često znaju naći u prvim djelima. Razlog ovomu ponudio nam je sam autor u bilješci u knjizi »Unatoč svemu«. Naime, prvu zbirku pjesama, pripremljenu za objavljivanje, on je uništio. Pred nama je treća knjiga pjesama ovoga pjesnika, s naslovom jednostavnim, s naslovom koji svojom svedenošću unaprijed izaziva čitateljsku radoznalost. U vremenima nemirnim, vremenima prepunim suprotnosti, vremenima koja kao da su zaboravila na sklad, pojavljuje se rukopis takva, umirujućega, naslova, Kaplja, unaprijed nas dakle ostavljajući zatečenima pred njegovim značenjima, pred tajnama u stihovima.
Zatečeni smo sve dok ne otvorimo stranice knjige, dok ne uđemo u pjesnički svijet Miljenka Stojića, njegovu tišinu i zaokupljenost svakidašnjim i svakonoćnim snima. Prvo što ćemo spoznati jest to da je tu poeziju izsanjao »dječak nevino zagledan u život«. U toj zagledanosti u život također ćemo pronaći utihnuće, Božju nazočnost i njezinu tajnu u našim svagdanjim životnim putovanjima, unutarnju sabranost, pitanja pred sobom o sebi.
Stihovi pjesme, Uspomene, a navodim ih u cijelosti, ponajbolje iskazuju Stojićevo doživljavanje svijeta i njegov pjesnički credo, njegovo traganje za najdubljim smislom onoga što nas čini, po čemu jesmo:
Puno je uspomena oko mene,
iščupao sam ih iz blata,
umio ih i sada smo prijatelji,
porazgovorimo se, nasmiješimo
i svatko svojim putom odlazi,
one u prošlost, ja u sadašnjost.
Sve se u ovoga pjesnika, dakle, skuplja oko sadašnjosti, od koje nikada ne bježi, ali isto tako on zna uspomene dozvati u sadašnjost, živjeti s njima, »umiti« ih. Naravno, budućnost je već dio sadašnjosti, pa se u jednom te istom trenutku događa sveukupna povijest – osobe i naroda. To se posve dobro vidi u pjesmama, koje su nadahnute stanjem u našoj domovini, stradanjem domovine, pokopima, u vremenima u kojima se vidi kako se »cjeliva bol«. Unatoč takvim iskustvima, pjesnik ne želi »Mržnjom kriknuti, Bože«, on zadržava pravo na ljubav, na pomirbu, on zadržava pravo tragati za onim što je dobro. Zato može kazati »Laku noć, Bože«, pomiren sa svijetom oko sebe, s dubokim mirom u sebi.
U knjizi Kaplja Miljenko je Stojić ostvario najosobniju svoju knjigu pjesama: ona je ispisana samo iz njegovih iskustava. Pored stanja domovine, koje sam već spomenuo, u pjesmama ćemo pronaći Međugorje i Kraljicu mira, ukazanja Gospe i hodočašće na Brdo ukazanja. Kao što ćemo pronaći dunju, davno darovanu, na njegovu radnom stolu, misao na umrlog prijatelja, prepoznavanje svoga doma... Sukladno tomu pjevanju iz najdubljega osobnoga iskustva, pjesme su stišane, misao čista i do kraja kazana, pjesme dovršene, pa nam se učini da čitamo stihove »starih majstora«. Usporedimo li pjesme iz Kaplje s onima iz prethodnih Stojićevih knjiga, vidjet ćemo da nije gotovo ništa ostalo od njegove ranije glasnosti, podignutoga tona, što je znak iskustva i znak zrenja i pjesnika i njegova rukopisa.
I književna kritika i čitatelji lijepo su primili Stojićeve knjige pjesama kao i njegovu knjigu zrelih promišljanja, eseja, Ta vremena. Taj se pjesnik predstavio u sudbonosnim vremenima za hrvatski narod. I znao je na književan način odgovoriti na ta sudbonosna vremena. To potvrđuju i njegove antologijske pjesme. Kaplja pak potvrđuje sve što je kazano o njegovu autoru prije i još ga jednom predstavlja pjesnikom, koji u hrvatsko pjesništvo donosi svježi, ostvareni, glas. Njegov je rukopis u tom pjesništvu posve prepoznatljiv, a u hrvatskom pjesništvu, koje danas nastaje na prostorima BiH, zasigurno je u samom vrhu, što je u jednoj prigodi naglasio i pokojni Vladimir Pavlović.
Hrvatsko slovo, III, 101, Zagreb, 1997., str, 14.
