Miljenko Stojić, Kaplja, Ziral, Mostar – Zagreb, 1997.
Piše: Mirko Marijanović
Prije zbirke KAPLJA Miljenko Stojić je objavio dvije knjige poezije: UNATOČ SVEMU, 1994. i PJESMA BLIZINI, 1995., jednu knjigu eseja (TA VREMENA, 1995.) i jednu kao prevodilac (SA SESTROM KLAROM, 1993.). Njegova najnovija zbirka KAPLJA sastoji se od tri ciklusa: prvi je Dlanove svoje otvaram, drugi Hod kroz kišu i treći Ljepota, izustih. I u emotivnom i u intelektualnom smislu, svaki je od njih na svome sadržaju života, u cjelini koju zatvaraju korice ove knjige, međutim, djeluju sinkrono, dopunjujući jedan drugoga u nastojanju da cjelinu stvore od različitog, ali istorodnog. U njima su neistovrsna stanja i raspoloženja, ali je duh koji ih isijava jedan: on afirmira čovjeka vjere čije kušnje imaju značenje nadahnuća, ne sumnje, ne nesigurnosti, ne udaljavanja od izvora na kojem je smisao svega već pronađen. Taj duh ne korigira ISTINU, naprotiv, on je učvršćuje i produbljuje, u Gral njene konačnosti spušta zrnca saznanja zavjetovanog pojedinca koji i u zemaljskom otkriva božansko, baš onda kad je to zemaljsko prezahtjevno, odveć bolno, prenaseljeno slikama suprotnosti, događajima koji nasrću na dobro, ljubav, ljepotu.
Prvi je ciklus, u tom smislu, možda najrealnije sagledao unutarnja stanja takvog pojedinca: pjesnik je njime otvorio »kovčeg skrivenih stvari« svoje svakodnevice u kojoj nije »ništa više od vlati trave«, dakle, isto je što i svaki drugi ljudski stvor, osjetljiv na dašak vjetra kao i ta vlat, ovisan od kapljice kiše, zrake svjetlosti, ukupne stvarnosti koja nam je dana i koju ne možemo izbjeći. I taj njegov »kovčeg skrivenih stvari«, ne sadrži ništa što ga odvaja od drugih: u njemu su raspoloženja običnog čovjeka čiji »život leži na dlanu kao pospan dragulj«, čija je tišina »Puna kao šipak zrna«, koji svoje srce lomi tišinom i mirom i koji svoje oslobođenje traži u jednostavnosti, a u jednostavnosti sreću. Ima stotinu lica, ali usavršava samo jedno: lice vjere i ljubavi, dobrote i pravde, nade i istine. Pjesnik je u ovom ciklusu »šapat sreće u buci zvukova«, u buci stvarnosti koja duhovnoj posvećenosti nije nimalo naklonjena, u svojoj bijeloj kuli ustrajan i samouvjeren, iako ne bez slabosti, mislima okrenut domu za koji se u toj kuli priprema poći što čistijeg srca.
Skoro istom duhovnom toplinom Stojić razumijeva i ratne strahote u Hrvatskoj u svom drugom ciklusu Hod kroz kišu. Suočen sa slikama bezumlja, on i u ovom ciklusu nastavlja provjeravati samoga sebe, ali i vrijeme u kojemu živi »čije bure zavijaju i mrazevi neugodni stežu«. U pjesmi Stav kaže: »Nemjerljivi su časovi pretraživanja sebe, / baš kao i rast biljke u pustinji«. Domoljublje je u ovom ciklusu naglašeno, posebno u pjesmama VRATA SU ŠKRIPALA, RAĐANJE DOMOVINE, MOLITVA ZA MOJ NAROD, JA NE BIH HTIO, SLIKA, TVOJA RUŽA, SVIJEĆA U NOĆI, ali i suosjećanje sa stradalnikom, s njegovom povijesnom dramom održanja na rodnoj grudi.
Završni ciklus ove Stojićeve zbirke kroz kapljicu kiše prelama raznobojnosti svakodnevnoga života, raznobojnosti najobičnijih susreta čovjeka s čovjekom, uz šalicu kave, preko uspomena, snova, poklona, raznih sitnica. U njemu je pjesnikova riječ posebno osjetljiva na pejzaž mora s galebom, s mirisom dunje u sobi uspostavlja odnos prošlosti i sadašnjosti, iz razgovora s prijateljima izlazi ustreptala od sreće, kad bilježi prizore ulice, zaustavlja se na dječaku s marcipanom, kad slika europsku vrevu, bježi u zavičajni dom kao mjesto mira, topline, veličine malenosti.
Zbirka Kaplja (kao kaplja pronađene sreće u vjeri, molitvi, ljubavi, nadi, dobroti, istini) zrelo je pjesničko ostvarenje Miljenka Stojića, vrijedan umjetnički dar književnosti koju ispisuju franjevci, a tako i ukupnoj hrvatskoj književnosti.
Hrvatska misao, 2, Sarajevo, 1997., str. 198. - 199.
