Miljenko Stojić, Kaplja, Ziral, Mostar – Zagreb, 1997.
Piše: Tonko Maroević
Sintagmu »Vrijeme boli« uzeli smo iz naslova pjesme koja se nalazi nekako baš po sredini zbirke Miljenka Stojića, no mogli smo se pozvati i na pjesmu »Bol« koja je također negdje na polovici knjige Ilije Smiljanića, ili pak na pjesme »Opet od iste boli plačemo«, odnosno »Zabole ljudi« drugonavedenog autora. Jednom riječju, bol je u središtu zanimanja i moguća inspirativna jezgra dvojice pjesnika koje povezuje zajedničko, hercegovačko, životno ishodište i činjenica da su se - praktički po prvi put - oglasili za Domovinskog rata i ponovljenih stradanja svoga zavičaja.
Premda nisu baš pripadnici istoga naraštaja (Stojić je rođen 1960., u Dragićini, a Smiljanić 1972., u Tomislavgradu) obojica startaju tek nedavno, te su sasvim obilježeni prilikama sredine devedesetih godina i ambijentom u kojem su odrasli. Znademo li da je Miljenko Stojić redovnik, izgleda možda blasfemno, s njime povezivati autora knjige »Miris grijeha«, no ni Smiljanić nipošto nije pjesnik strasti ili izazova. Dapače, i sam je temeljito određen kršćanskom duhovnošću i čak molitvenom inkantacijom, a nimalo slučajno pogovor mu piše fra Jakov Bubalo (kojemu pak pisac uzvraća izričitom posvetom jedne pjesme, te učestalim franciskanskim asocijacijama).
Možda ipak više od religioznoga, svjetonazornog zajedništva zamjetljiva je narodnosna ili pak domovinska solidarnost. Za jednoga ili drugoga autora riječ zastava ima snažne konotativne vrijednosti, s time da Stojić, prateći pogrebe, zamišlja kako će i sam biti zastavom prekriven, dok Smiljanić ispisuje čitav programatski tekst »da znaju zastave«, u kojem iz patetike i tragike izlazi prema dostizanju autentičnih pacifističkih tonova i neke plemenite rezignacije. Ciklus posvećen aktualijama kod Stojića je metaforički okršten »Hod kroz kišu, dok je Smiljanić u istorodnom kontekstu znatno izravniji, naslovivši svoj - zapravo proturatni - ciklus: »Ratovi«. Zanimljivost slučaja pjesnika-fratra Stojića jest u činjenici relativno kasnoga javljanja (startao je navršivši Isusova ljeta), a još više u iskustvu odricanja, odbacivanja, uništavanja svojih prethodećih, mladenačkih »ranih radova«. Ne znamo, dakako, kakav je vrijedonosno ili intonativno bio taj »porod od tmine«, no vjerujemo da mu je književno pročišćenje, kroz dvojbe i nedoumice, koristilo u sazrijevanju. S obzirom da je u posljednje (tri-četiri) godine objavio čak tri pjesničke zbirke (od kojih smo srednju »Pjesma blizini« ranije ovdje ukratko prikazali), imamo pravo zaključiti da je iz krize i katarze izašao odlučniji i čvršći, te da nova zbirka predstavlja određeniji plod.
Čednim nazivom cjelina »Kaplja« asocirat će ovaj autor svakoga na Cesarićev simbol odnosno na skroman udio u šarolikosti i bogatstvu nekoga univerzalnoga slapa, kojega i sam, eto, »pomaže tkati«.No Stojićev pjesnički identitet može se graditi ponajviše na ljubavi prema sitnim stvarima i naizgled efemernim manifestacijama življenja, u kojima pak (teološkom, koliko i općenito poetskom) intuicijom proniče nešto dubljega, uzvišenijega i onostranijega. Takve su stvari šalica kave, marcipan, breskva, dunja, pa čak i obične vezice za cipele. Druga tematska ili ikonografska specifičnost mogla bi biti vrata, otvorenost, upućenost drugima kroz razgovor ili pisanje. Treće, prilično važno, Stojić pokazuje i autorefleksivnih crta, to jest zapitanost za svoju pjesničku vokaciju ili čak za specifičnost »težine slova«, a na tom putu moguća su i produbljivanja i provjere, s obzirom da je kolokvijalnost i neposrednost govorenja uglavnom dostignuta.
Za Smiljanićev prvijenac smijemo kazati da je ostvario stanoviti standard, te da je inače često opjevane motive (ljubav prema roditeljima, težina odrastanja, cijena rata, tjeskobe žrtvovane mladosti) izrekao na dovoljno vlastiti i slobodan način. Bez jake slikovitosti i bez suvišnih atributa, pripadao bi »ožetoj« i posnoj liniji tipično kamenitoga i krševitoga podrijetla, »ekspresionističke« reduktivnosti. Da je zbirka nešto kraća, probranija ili motivski koncentriranija (a ne šest ciklusa na preko stotinu stranica) dojam bi bio još pozitivniji.
Slobodna Dalmacija, LIV, 16684, Split, 1997., str. Forum 6.
