Miljenko Stojić, Kaplja, Ziral, Mostar – Zagreb, 1997.
Piše: Zdravko Kordić
Pjesništvo, nemušti govor, zamuckivanje, zastajkivanje misli i osjećanja – zaleđeni zapuhnuti dah zbiljnosti košmara i dehumanizacije, uzus su pjevanja u slikama krhotina, pjevanja o destrukciji kroz destrukciju zbilje. Takovi ton se većim dijelom ćutio u pjesništvu Miljenka Stojića, a djelom se taj ton obznanjuje i u Kaplji. Unatoč tomu, imponira i iznenađuje smirenost, hladnoća i smjernost u izričaju i pravljenju pjesme Miljenka Stojića. Posebice se ta mirnoća odnosi na Kaplju, zgoljna fotografija, miran, lapidaran zapis u ulomcima. Kao da se zapisivač / pjesnik postavio s onu stranu zapisivanoga - a upravo se ti stihovi tiču duše čovjeka, duše naroda i njegove egzistencije. Nisu to blistavo – mračne emanacije ontologijske destrukcije, već su to smjerni zapisi / smjerokazi destrukcije zbilje, i upute za nadilaženje te destrukcije. Nema u Kaplji kakofona pjevanja, pjevnost je stišana do ruba čujnosti, više je tu fotografija duše, kuće, čovjeka, opisa nekojih pojavaka; nema tu velikih i pretencioznih riječi, manjka jezične ekvilibristike, ali ipak sve je tu i sve je u nekojem neopisivom / neizrecivom miru i redu, unatoč kaosu koji oko nas još posvema traje. Nekad imponira taj red, imponira faktička životodajnost, a nekad se čitateljeva duša buni što nema više neizvjesnosti i tamnine u ovoj knjizi. Ne možemo govoriti o već izrađenoj i izgrađenoj poetici, niti o pjesničkom konceptu (ako je ovoga uopće moguće ostvariti) u pjesništvu (i kroza pjesništvo) Miljenka Stojića.
Sama Kaplja je metafora koja je ispunila čašu, koja je ispunila mikrokozam, u svojoj sićušnosti ona je savršena kao i ocean, ona ima sve osobine goleme količine vode. Kaplja je samozatajna, gotovo nevidljiva običnom oku – a ispunja prazninu; ispunja dušu, ispunja domaju, ispunja ljubav i sama je ljubav. Poslužiti ću se kapljom kao metaforom, ali i metonimijom ove knjige, da bi opravdao ovu teoriju punine i ispunjenja koju nam u prirodi nudi samo jedna kaplja. Kaplja je svjetlosna, prozirna, paučinasta i nema u sebi dubljine, nema u sebi plavetne tmine, ali mnoštvo tih kaplji, nepregledno mnoštvo upravo kroza tu svjetlosnu prozirnost ispunja plavičastom tminom vodene površi i dubljine. Imamo dojam da je toga svjestan Stojić, stoga ove pjesme smatram lapidarnim zapisima, bilo u trenucima odmora, trenucima bolesti, kriza – ova poezija uporno gradi svoj svijet poput velike i nepregledne ravničarske rijeke u kojoj nema brzaca, ali nema niti velikih lomova.
Nema velikoga utjecaja pjesničkih škola, nema velikih utjecaja lektira / literature. Stoga ova poezija djeluje originalno, djeluje zasebno, bez velike pompe, pače bi se reklo »nepodnošljivom lakoćom« iskazivanjem i mirnoćom govori o velikim tajnama, govori o velikim temama. Nemam nakanu govoriti o veličini ili sićušnosti ovoga pjesništva, nemam nakanu ponovo ga vraćati u zatvor i zator pjesnikove unutarnjosti, raskidati pjesnikov senzibilni svijet, ali želim samo skrenuti pozornost na emanaciju mirnoće, ne samo kao pjesničkog creda, već i kao kršćanske vrijednosti. Stihove u ovoj knjizi ne možemo proglasiti religioznim, unatoč tomu što oni nerijetko govore o religijskim temama. Još ih manje možemo proglasiti nereligioznima. Svako (veliko) pjesništvo je duhovnoga obilježja i s onu je stranu tipizacija i profana deklariranja, kao i etiketiranja nekoga, pa tako i ovoga pjesništva.
Nemam pretenziju u ovom kratkom osvrtu davati estetičku vrijednosnu prosudbu Stojićeva pjesništva, niti mogu sebe proglasiti za to mjerodavnim posebice za ovu vrstu pjesničke snage, ali želim upozoriti na stravičnu mirnoću, na jednostavnost, pa i na indiferentnost tako postavljenih riječi, tako postavljena pjesništva. Želim upozoriti da u sutonu ovoga tisućljeća, da u sutonu stvaralaštva, da u poplavi raznoraznih modernizama, imponira tako postavljeno i smjerno iskazano stihovlje u knjizi Kaplja. Imponira bogoštovna riječ, imponira homogenost knjige, nema velikih padova i uzleta, možda je malo manjkavosti u jednoličnosti ovoga pjesništva, ali imam dojam da je pjesnik i želio postići jednotonsku povisilicu koja se provlači kroz cijelu knjigu. Ako je želio u tomu je i uspio!
Knjiga je zamišljena i ostvarena kao triptih, kao trodijelna cjelina, kao Sveto trojstvo u / i kroz / jedinstvu.
Nekoliko pjesama intimnijega karaktera i tematike mi se čini najprimjerenijim Stojićevu pjesničkom kazivanju, unatoč relativnoj homogenosti ove knjige. Jednostavnost jezika, leksička čistoća, čak i interpunkcijska pročišćenost imponiraju jednostavnošću, pa i lakoćom. Dječačka naivnost u kazivanju, dječački snovi, svakodnevica, ratna drama i tragedija pojedinca i naroda u cjelini opisani su u Kaplji. Stoga se Kaplja i doima kao jedinstvena i jednostavna kaplja života, kaplja zbilje, kaplja molitve, kaplja ljubavi za svoj narod, ali »bez mržnje« prema drugima. To može učiniti pjesnik koji svagda polaže račune svojoj savjesti i Bogu. To može postići čestit čovjek. Možda je i u tom veličina ovoga pjesništva i ovoga pjesnika, pa makar i s onu stranu književnokritičkih opservacija. Treba »cjelivat bol« a to je moguće u tišini, u pribranosti, u prisebnosti i ljubavi spram stvaranja, kao i ljubav spram Boga i Čovjeka. Stoga je ova knjiga dobro došla hrvatskom suvremenom pjesništvu – koje se nalazi na raskrižju, ali koje se nalazi u dramatskom vremekrižju dvaju tisućljeća.
Hrvatska obzorja, V, 2, Split, 1997., str. 470. – 471.
