Miljenko Stojić, Prijatelji (izabrane pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.
Piše: Drago Bojić
Susret s modernizmom početkom dvadesetog stoljeća hrvatsko je pjesništvo doživjelo s mnogo optimizma, jer je u njemu prepoznalo mogućnosti posve novog stvaralaštva. Međutim, u tome se krila i velika opasnost, kojoj se mnogi nisu umjeli othrvati – danas je to očito, da ono (pjesništvo) postane svrhom samome sebi, budući se, kao i umjetnost uopće, najviše iscrpljivalo u prosvjedu protiv svega onoga što je podsjećalo na staro, zakoračivši duboko u pjesničku individualnost koja je kušala pronaći odgovor na staro pitanje o smislu u novim uvjetima. Izuzetak od toga čine pjesnici čije se stvaralaštvo ponajviše vezivalo uz pitanje o transcendentnomu, kako na religioznim, tako i na nereligioznim temeljima. Najprije se govorilo: život je jedno, umjetnost je drugo, ali kad ih je individualnost odvela daleko od stvarnog života dolazi (potkraj stoljeća) do otrježnjenja te će uslijediti sadržajni i formalni zaokret prema životu.
U ovo potonje, životu okrenuto pjesništvo, mogli bismo ubrojiti i Stojićeve (rođen 1960. godine u Dragićini kod Međugorja; piše pjesme, oglede, stručne članke, prevodi; svećenik je i član Hercegovačke franjevačke provincije) Izabrane pjesme u kojima je prepoznatljiva njegova nemogućnost ostajanja po strani (van života) u vremenu kad se jednostavno moralo stati na jednu stranu. On žarko želi dijeliti gorku sudbinu s drugima, zato se nimalo ne usteže od nacionalnoga (to je najviše vidljivo u prvom dijelu ovih izabranih pjesama, naslovljenom Unatoč svemu). Suosjećajući u patnjama domovine, s bolom i strašću ga prožima ono nacionalno, ali ga kuša vrednovati na nov način: osloboditi od bolesnih (fundamentalističkih) i eskluzivističkih predodžaba, prepoznajući istodobno uzvišeno i univerzalno u njemu. U tom smislu njegova prva pjesma se može nazvati programatskom (ponovno pišem / diram u svoje rane), jer navješćuje nekoliko pjesama o ranama besmislenog i nepotrebnog rata (Kad domovina plače, Molitva iz rova i dr.). Njoj se pridružuje i nekoliko pjesama prijateljima, jer unatoč svemu on u početak (novoga) dana ne želi biti sam.
Pjesnikovo čuđenje kako unatoč tomu što ga voli ne umije napisati pjesmu o Bogu, uvodi nas u drugi dio njegovih izabranih stihova kojima ono zajedničko nije forma – kad se radi o formi kod Stojića nema ujednačenosti – već pitanje: Kad ću moći napisati pjesmu o Bogu? Pa, iako, se muče odgovoriti na postavljeno pitanje, Pjesme blizine, inspirirane biblijskim motivima (na mjestima i jezikom biblijskih psalama) nikako nisu samo religiozne (iako bi one po svom sadržaju imale puno pravo na to, npr. Ulicama Jeruzalema, Magdalena...). Njegova duhovnost seže dalje, sluteći blizinu božanstveno svetog, osnažena evociranjem svetopisamskih zgoda. U potrazi za smislom naslućivanjem kojega jedino još može podnijeti bol, očajanje i prazninu koju osjeća u trenucima usamljenosti, ponizno priznaje i prihvaća kaznu za svoju (našu) nesavršenost, zabludjelost i grješnost, jer se i po njima, kad ih se uspješno nadvlada, otvaraju prostori radosti, mira i nade. On zna da mora poći ulicama jeruzalemskim, a da bi uopće mogao naći utočište kriku svoje ranjene duše, odmor svojim izranjenim stopalima.
Dok smo se u Pjesmi blizine divili istančanom i pronicavom pjesnikovom otkrivanju onostranog, Kaplja nam progovara (katkada je to više zamuckivanje, pa i šutnja) o njegovim osjećajima. I ovaj je dio, kao i prethodna dva, dobio zajednički naziv po jednoj pjesmi (Kaplja). Makar ona i ne izražavala do kraja, ili pak vrlo malo izražavala, sadržajnost trećega dijela, Stojić nam se u njoj najviše daje odčitati, iako sam ustvrđuje da stotinu lica ima, i stotine lica imaju njega. Tako svjesno ili nesvjesno obnavlja staro čovjekovo pitanje: kako to da duša može biti istodobno i ovdje i tamo, i strasna i hladna, i njegova i tko zna opet čija? Kaplja je ovdje više metafora, pjesnička slika ne toliko napadna i eksplozivna (to i nije slučaj u Stojićevim pjesmama), koliko živopisna, suptilna, koncentrirana... Sličan dojam imamo i kad promatramo njegove, ljubavi upućene pjesme. Sve je nekako prekriveno, tajnovito, sramežljivo, zbunjujuće... Možda i zbog toga jer ih (osjećaje) jako proživljava.
Ono što Stojića čini još posebnijim jest nježna savjest i strahopoštovanje pred Bogom koji ga neprestano tjeraju da se mijenja, da bude drugačiji. Neka mi bude dopušteno navesti ovdje stihove pjesme Netko će doći, koji žude za neoskvrnjenom ljepotom i čistom duševnosti kao krajnjem smislu pjesnikove poezije:
Dopusti sebi biti drugačiji,
zabaci prkosno svoj stari kaput,
ostavi gozbe i prva mjesta,
nije to za te, previše je prazno,
ti čekaj i gledaj, netko će doći,
ljepota nikada sama ostala nije.
Četvrti i posljednji dio »Izabranih pjesama« nazvanih Nove pjesme svjedoče još jače o Stojićevoj jednostavnosti, unatoč razbuktaloj nesmirenosti duha. Teško im je pronaći ono zajedničko, ali se ustručavam dovinuti kako je opet riječ o njegovoj zaokupljenosti smislom u svakodnevnim zbivanjima, o njegovom nesmirenom duhu pred tajnama svijeta i zagonetkama postojanja.
Usporedba domaćeg zavičaja s onim stranim (Hrvatska i Amerika), ponos što je rođen ovdje, a ne tamo, rezultat su zaokupljenosti i brige oko budućnosti ovih krajeva, straha da nas ne zavedu lažna blještavila, jer on beznadno ljubi svoju domovinu, ni osjećaj prve ljubavi tome dorastao nije. Otvorenost, kritičnost i beskompromisnost prema tuđemu, ali i vlastitom, izdižu ga iznad uskih nacionalnih i isključivih shvaćanja (makar im je ponekad blizu prekrivajući ih ljubavlju prema najdražoj mu zavičajnosti!) dajući svojim pjesmama osobinu svjetskosti i otvorenosti prema svima.
Zaključno: krajnja neujednačenost forme, jednostavnost jezika, ponekad i pripovjedni (propovjednički) tonovi, s jasnom, ali nepretencioznom moralnom porukom svjedoče o Stojićevoj franjevačkoj otvorenosti prema svima.
Bilten Franjevačke teologije, XXVII., 1, Sarajevo, 2000., str. 320. – 322.
