Miljenko Stojić, Prijatelji (izabrane pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.
Piše: Adolf Polegubić
Najnovija knjiga pjesama autora Miljenka Stojića, rođena 1960. godine u Dragićini kod Međugorja, člana Hercegovačke franjevačke provincije, pod nazivom »Prijatelji«, sadrži osamdeset i pet pjesama u odabiru Krešimira Šege i Zdravka Kordića. Pjesme su podijeljene u četiri tematske cjeline: Unatoč svemu, Pjesma blizini, Koplja i Nove pjesme.
Knjiga je jednostavna, ali skladna izgleda, za koju je naslovnicu i prigodne ilustracije izradio fra Joakim Gregov. Već u prvoj pjesmi »Ispovijed« (str. 9) autor otkriva kako za njega pisati znači dirati u svoje rane, zadirati u svoju nutrinu. Pjesnik na jednostavan, a tako dubok način otkriva svoje nemire, pobunu od lažnih privida. Uslijed surove stvarnosti, riječi zastaju. Šutnja je jača od govora: »crna novinska slova/ crna kava/ crni oglasi o smrti/ palih hrvatskih vojnika/ molitva na usnama/ vjera ovo neće biti uzaludno/ Bože mrzim ovakav početak dana« (str. 29). Kad je i Bog u pitanju, riječ mu zastaje, osjeća vlastitu nemoć, unatoč što ga voli, sveobuhvatno pjevati o Njemu. Vlastiti izričaj nedovoljan je da bi izrazio svu dubinu odnosa prema Bogu koji je u njemu kao toplina njegove duše (str. 34).
Govor o Stojićevoj poeziji je kao i govor njegove poezije: kao kratko otvaranje vrata iza kojih ostaje tajna; tek privid onoga što doista vidimo i očekujemo. Čak je i pjesnik sam pred zagonetkom vlastita traganja za neistraženim predjelima svoje nutrine. Pjesme su različita oblika i tematike, s jasno prepoznatljivom dubokom transcendentalnošću koja daje poseban biljeg cijeloj knjizi. U pjesmama koje se lako čitaju, te nipošto ne ostavljaju čitatelja ravnodušnim, prema razmišljanju Krešimira Šege, zrcali se »ona svježina koju nalazimo i u njegovim prethodnim knjigama, najavljujući još jednu zrelu knjigu zrela pjesnika«.
Glas Koncila, XXXIX., 37 (1369), Zagreb, str. 11.
