Miljenko Stojić, Kaplja, Ziral, Mostar – Zagreb, 1997.
Piše: Nenad Valentin Borozan
Naslov »Kaplja« udomio je šezdesetak pjesmotvora podijeljenih u tri odjeljka: »Dlanove svoje otvaram«, »Hod kroz kišu«, »Ljepota, izustih«. Oni poput trokuta daju ponajprije onaj ozračaj širine, tako potrebito davanje i primanje; hod kroz kišu je tek sažetak kušnji, a kao završnica: ljepota koju je izustila unutarnjost, ona pročišćena cijelost koja je izdržala sve nemilosti i kušnje.
Uostalom, treba poći od riječi. Ona je temeljnica koja ni u jednom pjesmotvoru nije izrečena bez pokrića. Ona je bliska, jasna, prozračna i utješiteljska. Ona privlači gradivo, sabire i u pjesmu zaokružuje prožetost svijetom.
Dok na onom koji pjesmu sriče, »nježna ruka Božja počiva«. Ona je posvema nadahnuće pa je čini se cijela »Kaplja«, bez obzira na raznolikost tematskih iskoračaja, razgovor s Gospodinom. Na njega se ugleda, On je u svemu. Utjeha u samoći iz koje se iskrada zaboravljena dunja. Njezin miris donosi radost, njezino nevino bivanje u svijetu, na stolu u sobi, ozračaj je i poziv biti uvijek otvorenim životu i onomu što u njemu uistinu jest. Pa i u kušnjama slijediti unutarnjost, prihvatiti čovjeka u nevolji: žednoga napojiti, gladnoga nahraniti, posrnuloga okrijepiti molitvom, imati pred sobom i u sebi pjev slobode, utihu i snagu širine. To može onaj koji zna što je plač, strah i nemoć. On će sagraditi ili kušati sagraditi »bijele kule i sreću dovesti«. Puno je životnih priča koje čekaju svojega slušača, onoga koji tako rado daje i koji zna da niti krik nije uzaludan. Težnja je to u buci zvukova čuti šapat sreće. Težnja onoga kojega su kušali »krajevi daleki i razni«. Zato je i nesebična poruka, ili jedna od poruka pjesmotvora: »ne pripadati sebi a biti cjelovitim.« Poslanje je to koje shvaća da ljepota nikada ne ostaje sama, ljepota razlivena u očima, a nekoliko podijeljenih trenutaka zajedno obogaćuje.
Uzvinuti se treba prema hrabrim časovima odbljeskuje iz jednoga pjesmotvora, treba se izdići iznad bola. To je poput slike koju u jednom pjesmotvoru mozaično slaže Stojić. Isto tako to može biti preslikom gradnje upravo njegove poetike. U mozaik se slučuju djelići zbilje: prolaznost, ufanje, ljubav prema Gospodinu, osjećanje njegove snage, ljubavi prema malome, krhkome, prema čovjeku, jer »nebesko se u nas ulijeva da bi se sebi opet neoštećeno vratilo«. To je glasno imenovanje snage onoga lijepoga huja što baštini utihu i trpkost, ali i »nježni drhtaj hrvatski bez kojega bi glazba svijeta bila siromašnija«. Zato u svojoj pjesmi molitvi pjesnik ne bi htio »mržnjom kriknuti nego slobodom«. Dotakni narod moj Gospodine, izriče tjeskoba ratnog miljea iz kojeg dozivaju slike smrti. Biti u svakodnevici a izdići se iznad nje u poslanju čovjeka i stvaratelja koji je otvoren za svakoga, za svačiju bol i muku, zrcalo je jednoga svijeta koji je izjednačio: pjevati i disati. Pa i kada dvoji, koji oblik pjesme uzeti, Stojić ne samo da je već tada ispisuje nego prividno jednostavnim stihovljem otiskuje znak doba u kojemu jeste. A kaplja koja na dlanu blješti tisućama boja, svjetlo je u mraku i poziv sačuvati je, da ostane simbolom pribivanjem života i ljepote u malom a tako darežljivom. Tek, i ovom knjigom Miljenko je Stojić potvrdio svoju poetiku koja uronjena u stvarnost čini preobrazbu jednostavnošću iskaza, bez suviška, postajući lijepom posvetom temeljnim vrijednostima sveopće ljubavi.
HR Radiopostaja Mostar, Mozaik – ljepša strana života, 30. ožujka 1997.
