Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Tonko Maroević
Osvrt na tri mladenačke (mahom debitantske) pjesničke knjige ispisujemo u znaku mijene ili promjenjivosti, koristeći pritom naslov teksta jednoga od obuhvaćenih autora (Pitarevića). Naime, i sama biblioteka - agilnoga, inače prijevodima i klasicima dosad sklonijega nakladnika »Ceres« - naziva se »Volubilis«, što bi upućivalo upravo na promjenjivost, nepostojanost, pokrenutost, to jest na svojstva mladosti, početka i obećanja, a i jest namijenjena domaćim novopridošlim glasovima. Sudeći po prve tri zbirke, zamjetljiva je ponajprije želja za neposrednom komunikativnošću, potreba da se pjesma organizira uglavnom na tradicionalan način, te ambicija izgovaranja važnih osobnih iskustava. Ishod je, razumije se, u navedena tri slučaja prilično različit.
Miljenko Stojić je više od desetljeća stariji od ostale dvojice, obilježen je određenošću životnoga izbora (svećeništvo, redovništvo) te nije baš početnik niti na izdavačkom području, jer je prethodno ukoričio već jednu zbirku pjesama (»Unatoč svemu«, 1994.) i knjigu prigodnih zapisa, razmatranja, tumačenja (»Ta vremena«, 1995.). Naslov izdanja o kojemu želimo izvijestiti dobro pogađa autorove namjere. »Pjesma blizini« doista je zbirka ispovjednog i refleksivnog karaktera, pritom s naglašenim traženjem povlaštenog sugovornika, prijateljskog adresata, srodne duše. Kršćansko nadahnuće bližnjim vodi Stojića i u dnevničko-putopisnim stranicama (primjerice, iz Jeruzalema, impregniranima također gubitkom bliske osobe) i u sentimentalnim evokacijama zavičaja, domaćeg ognjišta, roditelja. »Čežnja za licem«, rekli bismo parafrazirajući Ivana Goluba, premda Stojić nema ni lakoće, ni slobode golubovskoga povezivanja zbilje i žudnje (a unatoč aluziji na Boga koji se igra, u jednom eseju, ni neke duhovne igrivosti). Glatko ispisani i retorički podgrijani stihovi nalaze najispravniji iskaz u naponu prepoznavanja drugoga, u sklonosti razumijevanja (Magdalena) u nalaženju nekog zajedničkog i univerzalnog odgovora (kroz dijalog s Isusom).
Podložniji mijenama vjerojatno će biti Dražen Markota (1972.), koji se javlja s prvijencem vrlo općenita tona i vrlo općenita naslova »Na putu u jesen«. Prolaznost, šutnja, razmak između bića karakteristična su čvorišta i tipična ekspresivna iskrišta njegova - govorenja. Srce i duša, vjetrovi i kiše spadaju među riječi kojih se Markota ne samo ne kloni nego ih rado i izričito koristi. Neke metafore također su izričito rabljene, genitivne sintagme dolaze iz izrazito inflatornog područja. Pa ipak, ovaj autor nije bez šansi, već stoga što se zna zaustaviti, što zna »za pas zadjenuti« instrument kada prijeti razmetljivošću i raspuštenošću. Sposobnost prirodne ritmizacije, pripitomljavanja dostojanstvenoga govornog tona, također je stanovita prednost i vrlina. A redukcijom na bitno zna doći do samoga praga čistoće i jedrine. Negdje je možda zamjetljiv haiku utjecaj (žanr prizori), a negdje pak kombinatorika poput izvođenja silogizma (posebice u minijaturama ciklusa »Ja i ja«). Pjesmom o proljeću - nakon puste jesenske melankolije i vlažne nostalgije - ukazuje da bi mogao i proširiti registre.
Sam autor formulacije »Podložan mijeni«, autor zbirke »Harlekin« Maro Pitarević (također 1972.), zapravo je iznimno definiran i osobno artikuliran pa mu više od okretanja i izvrtanja preporučujem obogaćenje i produbljenje. Imao sam prigodu već pozdraviti njegov dolazak te mogu ovdje još samo reći da je pronašao neobičnu ravnotežu između podrugljivosti i osjećaja, između moderne tradicije i vlastitih doživljaja. Vrativši se duhom u prvu polovicu našega stoljeća (programatski Lorca i Prevert), a ispisujući s ležernošću postmodernista Pitarević je načinio zbirku izrazita šarma i zaigranosti. Iza nepretencioznosti stoje dosjetljivost i osjetljivost (navedimo barem nekoliko indikativnih tekstova: »Majko, postao sam drvo«, »Zubato sunce«, »Narančasti slon«, »čovjek koji prodaje pjesme«, »Preplašen predvidljivošću«), iza mogućih konvencija svijest o granicama (laži, surogata, medijskoga posredovanja). Bude li se mijenjao ili pak ustrajao već zacrtanim putem, na Pitarevića se vrijedi kladiti. Uostalom, već dosad je izrazio jednu prepoznatljivu dionicu bivanja.
Slobodna Dalmacija, Split, 9. srpnja 1996.
