Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Ante Stamać
Gospođe i gospodo!
Kada me voditelj naše tribine, Anđelko Novaković pozvao da govorim o ovoj lijepoj zbirci, o kojoj ste se mogli uvjeriti na temelju ovdje pročitanih pjesama, nekako me zainteresirala sama naslovna pozicija, dakle, pjesnik i svećenik, svećenik i pjesnik. I pokušao sam danas o tomu razmišljati, puno više nego o pojedinim aspektima knjige.
U svojoj glasovitoj knjizi »Jednostavni oblici« Andrej Joles na početku govori o načinima na koje čovjek uglavnom obitava na svijetu. On obitava, dakle, u skladu s prirodom, on pomaže prirodi da dovrši svoje oblike. Obrtnik, međutim gotove proizvode prirode pretvara vlastitim rukama u nove dotad neviđene predmete. To su stvari u svom nastajanju, Bog na zemlji, u svom malom prostoru. Ali postoji i treći sloj ljudi, ljudi koji tumače svijet i pokušavaju to čudo svijeta na različite načine protumačiti. Ponajprije znanstvenici koji se trse oko točne slike svijeta, pjesnik koji pokušava nešto preuzeti od obrtnika i sastaviti nove stvari od jezika i svećenik koji pokušava shvatiti ono nadnaravno, luminozno i s druge strane čovjekov opstanak dovesti u sklad s tim svetim i eventualno se pobrinuti za etički put kojim će se doći do takvog spajanja.
Pjesnik i znanstvenik i svećenik očito imaju nešto zajedničko, a to je da omogućuju bližnjima uvid u svijet, s jedne strane, i da omogućuju bližnjima da se s prirodnim darovanim jezikom, što su ga ljudi naučili u djetinjstvu, da se ophode na kreativan način, na obrtnički način, na lirističan način. Ovakav tip čovjeka potreban je svakomu jeziku i nema jezika koji nije proizveo takav spoj i što ih je više u povijesti bilo, ili u sadašnjosti, to je jezik više uznapredovao. To je pojam, što se kaže, pojam kulture i kulturnog razvoja; on je upravo u svezi sa množinom takvih plemenitih poslenika, tumača, ali istodobno i tumača svetoga, ali ne samo tumača svetoga, nego i takva tumača koji će se pronaći u novim jezičnim oblicima. Treba li spominjati da je našu Baščansku ploču dao zapisati, sastaviti jedan benediktinac opat Dobrovit, treba li reći da su Šibensku molitvu, samo da ukratko rekapituliram ponajvažnije postaje u književnosti i nastajanju današnjega hrvatskoga jezika, sačinili šibenski franjevci 1346., treba li spominjati da je naš najveći smijač i rugač bio svećenik Marin Držić, a pogotovu takvi ozbiljni, mirni, sređeni ljudi kao što je bio benediktinac Mavro Vetranović i od 17. stoljeća i isusovci, kakav je Bartul Kašić, Ruđer Bošković, osobito Ignac Đurđević (Đorđić), Antun Kanižlić Požežanin, da bi u 19. st. u sekulariziranom svijetu, tek tu i tamo, ali već kao stanoviti otpor nastavili pisati kao što je Pavao Štos, taj veliki zapravo prognanik iz Zagreba na Kupi, Pokuplju, baš u Kravarskom gdje je danas razoreno sve što je gradio (crkve, kapelice). I pišući na svom kajkavskom, u toj pustoši štokavskoj tada prije 200 godina, stvorio je opus prilične vrijednosti. Treba li spominjati prije desetak godina nanovo ocjenjenoga fra Ivana Despota iz Makarske, a pogotovo njegove prethodnike iz 18. st. upravo iz samostana u Živogošću, te iz Zaostroga, dakle fra Andriju Kačića Miošića, fra Filipa Grabovca, velikoga, vjerojatno najvećeg Hrvata 18. st. osim Boškovića, Matiju Petra Katančića iz Valpova, kao i Jurja Križanića koji je toliko učinio i pokušao učiniti za dobro čovjeka. Ali u sekulariziranom svijetu, naravno, taj je tip pisca, čini mi se, povukao se iz hrvatske kulture. Andrija Pavlović je možda posljednji proplamsjaj pjesničkoga talenta. U ovom divljačkom 20. st. pola je stoljeća divlja misao, kritička misao, prevladavala nad skromnom refleksijom i mirnim plodovima jezika. Međutim, upravo među svećenicima su se našli i oni koji su na stanovit način bili izloženi patnji. Treba li spominjati ovdje nazočnoga Ivana Goluba ili baš među franjevcima koji su baš iskusili emigraciju i zato su propjevali ili zato su nastavili pjevati kao što je pok. fra Lucijan Kordić, kao što je bio benediktinac Rajmund Kupareo. Ali i u ovom ratu smo također mogli susresti svećenika koji piše, koji je upravo počeo pisati zahvaljujući takvoj situaciji, pa ću spomenuti fra Antu Čavku, koji je pored svoje izvrsne zbirke pjesama napisao i izvrstan roman »Samotnjak« (imao sam čast govoriti o tom romanu u nazočnosti pisca) i rado bih spomenuo salezijanca don Ivana Marijanovića kojemu je nakladnik upravo tiskao knjigu, a koji je pored svoga pisanja u zadnje vrijeme osobito propjevao o nečemu, točno o onome što hrvatski pjesnici moraju pjevati i pisati, o svome domu, o pokolju u svome rodnom mjestu Doljanima. I, eto, ja sam doveo u jednoj ovako kratkoj rekapitulaciji, koja nikako nema pretenzije biti potpunom, doveo sam do fenomena pjesnika, koji je dakako ponudio nam ovu lijepu poeziju. U toj poeziji ja vidim ponajprije kao osnovnu kvalitetu smiren, miran, mudar, nepretenciozni jezik. To je jezik kojeg bismo mogli izgovarati kao da ga svi možemo izgovarati. Ja ću potražiti korijenje, možda ću moći sugerirati. Fra Stojić ima tri tipa iskazivanja: jedan je, rekao bih biblijska inkantacija, dvostisima i četverostisima, prilično lirična (pravi pjesme od čitavih rečenica). Meni osobno je, kao čovjeku koji se bavi time, baš taj tip poezije najbliži. Zatim piše pjesme u kojima vidimo savršeno realizirano načelo što ga je postavio genij hrvatskog pjesništva Dragutin Tadijanović 30-tih godina, a to je pjesma koja teče normalnim, prirodnim, iskazivim, svakodnevno razgovornim jezikom. Nema tu pojedinih namještanja specijalnih riječi, nego pjesnik je taj medij koji čini da hrvatski suvremeni jezik pjeva sam od sebe. I treći tip, ima nekoliko pjesama u prozi, mudrih, finih pjesama u prozi i tako čistim, blistavim rečenicama kao da ih je prije trideset godina pisao recimo Dubravko Horvatić. Eto to je, meni se čini poetološki okvir u kojemu se kreću ove pjesme, a tematski raspon čini mi se da nije velik, nego je vrlo otvoren. Meni se čini da pjesnik Stojić osobito insistira na komunikaciji među bližnjima (pjesnik takvu komunikaciju, baš, tematizira kao neuspjelu komunikaciju telefonom), zatim naravno klasične kršćanske teme kao što su teme od kad je kršćanstva i kao što nas je među inima i sv. Franjo učio da živimo u skladu s prirodom i u skladu s Bogom. I razgovarati s lišćem i s pticama, zatim se stigmatizirati i hvaliti Boga u svim njegovim zvijezdama i u sorella luna, brat mjesec, to je recimo jedno smireno okružje svijeta unutar kojega se i pjesnik Stojić savršeno kreće. Meni je osobito draga jedna pjesma u kojoj on dolazi u jedno napušteno i ratom razoreno mjesto, u kojemu su očito bili ljudi s druge strane i njemu je s puno opraštanja žao da su eto takvi ljudi morali izgubiti život, jer su ljubav i praštanje veće i on im oprašta. Posebno su mi drage neke pjesme izravnog obraćanja Bogu, dakle čiste molitve, novosastavljene i novosačinjene molitve iz pravog konteksta u kojemu se zatekao; u tom se kontekstu zatekao, evo, još jedan ovdje pjesnik, a bilo je to u rovu, pjesnik Stjepan Vladimir Letinić, koji je u takvim i sličnim situacijama pisao pjesme. Na kraju bih ustvrdio da su ove 4 godine hrvatskom pjesništvu donijele mnogo dobra, jer su pred pjesnike postavile zadatak da se liše taštih jezičnih obrata, kao da je povijesna situacija stavila u ropotarnicu svekoliko eksperimentiranje s jezikom i svekoliko suludo ispodleksičko igranje i da je ponovno vratila autentičan ljudski govor, ako hoćete autentičan ljudski krik, ali na smiren način izrečen kako je to kod fra Miljenka i od toga krika danas, čini se, nastaje najbolja poezija. Hvala lijepa na pozornosti.
Predstavljanje u »Društvu hrvatskih književnika«, Zagreb, 8. studenoga 1995.
