Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Stjepan Šešelj
Štovane dame i gospodo, dragi prijatelji!
Vi ste već čuli ovdje, posebice iz stihova koje je kazivao Ante Rumora, zbog čega sam i ja s vama. Došao sam zapravo, pozvao sam se, svjedočiti uz ovu knjigu. Kad sam knjigu dobio, dobio sam je s prijedlogom hoću li o njoj govoriti. Kad sam je pročitao, ja sam to vrlo rado prihvatio i došao sam ovdje ne govoriti, nego svjedočiti.
Ja imam dugo iskustvo i duga poznanstva s ljudima, s fratrima hercegovačke franjevačke provincije. Još dulje znam o njoj iz onoga što sam iščitao. I znam koliko je teško stasati i duhovniku, mislim da znam, a posebice koliko je teško stasati pjesniku u tom prostoru. To je temeljni problem toga hrvatskog podneblja o kojemu se malo govori. To su stoljeća vjere i duhovnih zvanja, ali to su stoljeća i kapitalnih, temeljnih djela koja su utkana u hrvatsku kulturu, posebice u hrvatsku književnost. Teško je stasati u takvom prostoru, premda je izazovno, ali isto tako i odgovorno. Zato sigurno nije čudo što je fra Miljenko, kao što i ovdje u njegovoj kratkoj biografskoj crtici stoji, spaljivao svoje rukopise. Mislim da znam kakvo je to iskustvo i kakva je to odgovornost. Prisjetio sam se, pa ću vam ispričati i ovdje: prije desetak godina radio sam svoju dokumentarnu, literarnu dramu A. B. Šimić »I smrt će biti sasma nešto ljudsko«. I pokojni fra Mladen Barbarić, jedan od živih sudionika dokumentarnog njezina dijela, kad je govorio o A. B. Šimiću i njegovim širokobriješkim danima, a on mu je bio kolega, bili su skupa u istom razredu, on je tvrdio i svjedočio da se, jer u ono vrijeme kada smo mi to radili bio je poseban izazov takvu dramu raditi, pričalo posebice o tom njegovom bijegu iz sjemeništa. On je tvrdio, ja sam to prihvatio i mislim da je bio u pravu, da je Šimić otišao zbog toga što je bio pjesnik. Je li to jedino moguće, je li to jedino rješenje? Mnogi drugi nam govore drukčije. Svaki život je znademo drukčiji, svako iskustvo je drukčije, tako i poetsko. Zato Šimić uistinu to vodi besprijekorno točno i onako kako je jedino on mogao i kako je jedino on osjećao i život i svijet i poeziju u sebi. No, kažem, premda to može biti uzorom, premda ga zbog toga možemo smatrati samostancem u poeziji, možemo ga smatrati svecem u poeziji, u jednom izboru načina života i načina pisanja, no to koliko god bilo lijepo, koliko god bilo zanosno, koliko god bilo uzorom nam, ne mora nam značiti i rješenjem vlastitim. I to u pravilu nije kod onih koji uistinu pronalaze svoj put i koji uistinu pišu svoje stihove.
Mi smo i večeras svjedoci, a nadam se i u onome što će slijediti kasnije u Rumorinoj interpretaciji, a posebice kad budete čitali u samoći ove stihove, bit ćete zapravo svjedocima jednog vlastitog izbora, izbora Miljenka Stojića i odnosa prema i životu i onome što kroz stihove progovara. Kad kažem teško je u tom prostoru, u tom podneblju odvažiti se biti pjesnikom i u vlastitom franjevačkom redu kada se sjetimo imena kao što je i fra Janko Bubalo i fra Lucijan Kordić i na svoj način fra Šimun Šito Ćorić i čitav niz pjesnika koji su u franjevačkoj provinciji hercegovačkoj stvarali poeziju, stvarali hrvatsku književnost. Fra Miljenko taj izazov prihvaća i nakon svih spaljenih stihova odvažuje se objaviti ovu knjižicu pjesama. Mislim da nije napravio krivo. Mislim da je njegova odvažnost bila na mjestu i da se ove pjesme mogu sigurno čitati i sigurno bez ikakvog straha ovdje, u ovom saboru hrvatske književnosti, u Društvu hrvatskih književnika biti izgovorene, čuvane. Ja bih vas pozvao da ne odete, a da ne uzmete ovu knjižicu i da je posebice iščitajete u svojoj samoći. Jer ona na najljepši način govori upravo iz samoće, iz jednoga mira, a nama posebice koji smo u ovoj vrevi, u ovoj strci u ovom »ludilu« od života, to puno, puno znači. Fra Miljenko hvala.
Predstavljanje u »Društvu hrvatskih književnika«, Zagreb, 8. studenoga 1995.
