Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Anđelko Novaković
Unatoč svemu može se, mora se biti moguć. Kiklop, mirisi, zlato i tamjan. Otrovane lokve Viktora Vide, Mihalić i Šoljan i najnovija hrvatska ratna lirika i takvim redom. Unatoč svemu može se biti i biti moguć. U metafori, u pjesničkom zrcalu i odgonetanju iskona, utoka i zbilje uvijek i unatoč svemu postoje osobni, kreativni i ponajprije slobodni, dakle, moralni dio i uteg koji jednostavno rečeno jest svakoj sili i prisili neuhvatljiv, nesavladiv. Zato i pitanje slobode počesto je bilo i najatraktivnije i jest upravo u svijetu poezije – čuli smo malo prije, koja reflektira vrijeme i prostor, ali na način da u kreaciji sluti, projektira, oplođuje i duh i dušu, neuhvatljivo, nepotrošivo, a bitno i dragocjeno i da bdije i dok rane vida.
»Unatoč svemu« naslov je prve zbirke pjesama Miljenka Stojića, franjevca koji se očito u i s poezijom nezaustavljivo susreće i utječe joj se, razilazi i opet nalazi, jer mu nedvojbeno, uz darovane talente i ovo prijelomno vrijeme umnaža i boli i nade, stope na stazi, pa i dvojbe, da ne kažem sumnje, opomene. Stoga pronaći tu riječ i darovati je, u ovom primjeru ponajprije znači i prepoznati svijet i bunare duše koje bezdušno truju ljudi, te se vratiti izvoru, sebi. Ne, nije tek čistoća ili pak jednostavnost Stojićevog izraza ono što već u prvom susretu izaziva temeljitije drugovanje. Ponajprije, bar se meni tako čini, valja naglasiti autorovu poziciju. Poziciju ne sveznajućeg, već otvorenog i poniznog, ne pretencioznog suputnika i naravno supatnika. Stojić vješto, dakle, nadahnuto čak i skriva znanje i bježi od definicija i posljedično sve tako očito ostvaruje višeznačno. Uslojeni upiti nisu etikete atomiziranog ili izranjenog srca. Srce govori i odgovara drukčijim jezikom. Afektizirana, iščašena zbilja u pravorijeku Miljenka Stojića izaziva temeljnu čovjekovu priču, priču o mogućnosti opstanka na obalama objave u jeziku hrvatskome. Otud slijedi u bdijenju čak i mogući razlaz na svijet, knjige reda i zakona nasuprot svijetu života, iskustva i ljubavi (parafraziram jednu pjesmu). Naime, neizmaštani, a tako bremeniti trenutak i u Bogu tek vapi život, život i ljubav. Moglo bi se reći duhovnik i metodom vlastite kože i duše ovo prijelomno vrijeme hrvatske opstojnosti i duhovnosti i osobnosti, ogleda i kao mogući, s one strane starozavjetni raskorak, da ne budem grub, nasuprot novozavjetnom, darovanom, radosnom nasljeđivanju izvora i bistrina, prijateljstvo s riječima. No ipak, novo iskustvo, iskustvo egzistencijalne ugroženosti, ovog je lirika, u jeziku, čuli ste već i sami, tako zavidne mjere nužno susrelo i u novim, začudnim, ranjivim, nedvojbenim situacijama i duše i istine i života i narasle smrti, pa će pjesnik Miljenko Sto- Ivan Vukojajić znati i na takvim frekvencijama sanjati i svjedočiti i do uistinu antologijskih razina. U odgovornom i iznimno zahtjevnom svijetu samoće, jer samostan nije mjesto već stanje, u nezalutalu i osustavljenu prepoznavanju znakova i raskrižja, u bdijenju, u vatri i vrućici čisti se i duša, oštri se i pero, umnaža se srce. Samo iz te priče mogla je unatoč svemu, i do nas doći pjesma Miljenka Stojića, a posebno bih izdvojio »Molitvu iz rova«.
Predstavljanje u »Društvu hrvatskih književnika«, Zagreb, 8. studenoga 1995.
