Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Nenada Valentin Borozan
Polovicom prošloga lipnja predstavili smo u ovoj emisiji knjigu eseja »Ta vremena« književnika fra Miljenka Stojića. Njegova nova knjiga povodom je našega današnjega pogovora.
Prije nekolika dana nakladnik Ceres iz Zagreba, u biblioteci Volubilis, objavio je Stojićeve pjesmotvore naslovljene »Pjesma blizini«. Nakon eseja ova nova knjiga daje nam prigodu da bolje shvatimo jedan neobičan stvarateljski mar i svijet koji je u mnoštvu pronašao točke koje zrcale osobnost. Da podsjetimo. Osim spomenute knjige »Ta vremena« Stojić je 1994. godine objavio pjesme »Unatoč svemu«. Najnoviju, pak, knjigu »Pjesma blizini« tvore tri odjeljka: Želiš li shvatiti putovati se mora, Prebirati po skupljenom i radost je i bol, Trenutak iskrenog darivanja, trenutak je najvećeg primanja. Već sami naslovi odjeljaka na izvjestan način usmjeravaju na prvi dojam kršćanske etičnosti, a što se daljnjim iščitavanjem samo potvrđuje. »Pjesma blizini« je jedan nenametljiv, ali moćan spjev u kojem su temeljne postaje: traženje, mir, tišina, tajna, san, blizina. Propitkivanje unutarnjega i vanjskoga svijeta u kojemu se skriveno vrti, nevini poletni snovi, suza i plač, ne kao izraz nemoći, nego kao svojevrsno pročišćenje, ono smjerno sažimanje brojnih upita i zagledanosti u odgovore kojih uistinu na putu u cijelost nema. Postoji samo put, ili pak putovi, između kojih bliješte raskrižja u noći.
No, unutarnja sigurnost, koja podrazumijeva imati sebe, uistinu je brana, pa ni daljina ništa ne može. Tek je pojam u vremenu. Hodati, samo hodati, odgovor je mogućoj dvojbi. Jer samo se tako ulančuje slika svijeta, njegova tvarnost i kušnja, njegova nemilost i stega. Samo se tako odgovara odjelitosti i neskladu, samo se tako, stazama kojima se uvijek željelo ići, i nemirenjem i odlučnošću ispunja zadaća, koja samo odmatanjem svakoga novoga dana doziva novu. Dok je tišina razigrana, jutro snivajuće, življenje druge obale samo je pripravljanje da se ode tiho, u samosti kao što se i došlo. Nije to znakom predaje, nego duboke spoznaje u kojoj se smjernošću i pripadanjem Gospodinu zaslužuje svaki trenutak, svaki dan, i bliži shvaćanju doline što se pruža u daljinu. To nije otklon od svakodnevice i bježanje od gorkosti i suza, nego do kraja ispoljeni nadzor koji je svjestan svojega puta i svojega mjesta. Pjesnik će u jednoj pjesmi izreći: »... nisu važne riječi, važnije je ono što se ne izgovori...« U njegovu slučaju, pak, nama se čini, važno je i jedno i drugo. Jer, ono računa na postojanost i svoju višu zadaću izvan glasnosti i pozornica. Komadići uspomena, komadići su odgonetanja tajni, poput mora koje priča o jeziku, rodu i povijesti, priča bez kraja koju ispisuje osluškivanje i prepoznavanje Jeruzalema, nježna priča majčina o Bogu i trpka priča o Hrvatskoj. Vrijeme rata nije za sjećanje, ono je vrijeme za hod. A uzvišeno domoljubno tkanje Hrvatskoj, »... ti i ja pjesma smo što se jedna drugoj pjeva...«, ozračje je uzorita bića koje na najvišim vrijednostima i zahtjevnosti produbljuje svoj hod, noseći u sebi svijet kao u staklenoj škrinji. Sve je to udomljeno izričajem koji obaseže trpkost i jednostavnost, točnije jasnoću jezika. U pjesmotvorima, bez izuzetka, odbljesak misli blješti, sklapajući prividni krug intime i općeg, jednu produljenu molitvu, kojoj kao da je nakana udomiti svu potrebitost svijeta, ali i plovidbu nesmirena buntovna broda. Knjiga pjesmotvora »Pjesma blizini« knjiga je nade i prepoznavanja, Stojićev sigurni hod prinosima suvremena hrvatskoga pjesništva.
HR Radiopostaja Mostar, »Mozaik - ljepša strana života«, 6. kolovoza 1995.
