Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Vladimir Pavlović
Sve označnice kojima je atribuirana poezija fra Miljenka Stojića u zbirci Unatoč svemu bez ikakve dvojbe mogu se izreći i u ovoj prigodi - u povodu prosudbe zbirke koja je naslovljena »himničnom« sintagmom Pjesma blizini. Što se naslova tiče, teško je reći da adekvatno semantički pokriva ono što je među koricama, jer su stihovi fra Miljenka Stojića daleko od spokojstva i od ushita koji se sugerira u naslovu. Naravno, posve je jasno da je u pitanju »licentia poetica« te da je bitno ono što sadrže pjesme, a to je nutarnji nespokoj koji je preduvjet svakoga iskrenog stvaralačkog čina. Taj nemir ne može se zakloniti ni izrazito ispovjednim tonom Stojićeva pjesništva, koji je, to je posve evidentno, pjesnikov izbor u komunikaciji sa svijetom, bio on duhovne ili materijalne naravi. Mislim da je taj izbor sretan jer se na ovaj način najbolje nazire sve što je sadržano u zbirci, od etičkih zasada do izričajne realizacije ostvarenja. Kad se realizacija spominje, odmah ću reći da je ova zbirka izričajno bogatija jer je pojačano nastojanje na poetizaciji verbalnih sklopova, a metaforika heterogenija. To je svakako dobitak u smislu »slikovnoga« bogatstva i nastojanja na vlastitome izričajnome rekvizitariju. Ali je komunikacija sa značenjskim sklopovima smanjena, te će se od čitatelja tražiti malo veći angažman nego u percipiranju stihova prethodne zbirke. Ovo spominjem tek kao činjenicu koja znači kvalitativni pomak te usput navodim da je zbirka Pjesma blizini neprijeporna potvrda onoga što je rečeno u prvoj, ali i više od toga: ona je evidentan dokaz da je pjesnik u uzlaznoj putanji. Stoga je ovu zbirku bez ikakvih ograda vrijedilo tiskati.
Recenzirajući prvu zbirku spomenuo sam kako se fra Miljenko Stojić priklanja izravnom govoru za razliku od mnogih mlađih pjesnika koji preferiraju hermetizam. Stojić je i dalje dosljedan tome. Zbog čega je onda spominjana potreba većega angažmana oko razumijevanja ovoga pjesništva. Jednostavno stoga što je, kao što je rečeno, metaforika bogatija, a time i značenjske sastavnice slojevitije. Što se tiče gradbenih postupaka, pjesnik se i dalje priklanja formi slobodnoga stiha koji se zbiva pretežno na monološkome fonu. On je najprimjereniji Stojićevu pjesništvu. Pjesnik je introvertiran i on prema izvanjskome svijetu ima posve subjektivan odnos. Pritom sve što mu se čini poticajnim za pjesnički tretman mjeri moralnim parametrima. Dakako, skepsa i dalje ostaje sastavnica Stojićeva pjesništva, ali ne kao nihilistička sumnja već kao dvojba u svrhovitost stvaralačkog čina. Dakako, tu su i neke egzistencijalne, posve ljudske dvojbe. Ali i dalje ovo pjesništvo nalazi čvrsto uporište u kršćanskoj etici. Skepsa u koju nas uvodi nemoć da dademo odgovore na brojna pitanja, oduvijek muči tragače za istinom kao apsolutnom. Fra Miljenko Stojić nije iznimka u tom poslu i on želi dosegnuti taj apsolut, a uspijeva onoliko koliko mu je dano. Iz stihova koje upravo iščitavam, to nipošto nije malo.
Intimistički segment, koji mi se čini najprimjereniji pjesnikovu biću podupiru i naslovi koji sami sobom ponešto kažu: Želje i nadanja, Pjesma za jednu suzu, Na kraju, Raskrižje, Svijeća. Naravno, naslovi ne otkrivaju mnogo, ali po njima naslućujemo u kojem smjeru traga pjesnikov ratio i što potiče njegov emotivni svijet. Upravo taj prvi krug pjesama naslovljen je ponešto neobično (Želiš li shvatiti, putovati se mora). Drugi je ciklus također naslovljen neobično (Prebirati po skupljenom radost je i bol), ali su pjesme u njemu ponajčešće stvarane s drukčijeg stajališta: pjesnik govori o onome što je izvan njegova bića; on ne ostaje u svome subjektu, već se obraća izvanjskome onako kako to čine impresionisti, te lirski komentira viđeno i slućeno (Usnula skica za portret, Prosjaci, S večeri, Uvjerenje i dr.). U ovom krugu, međutim, podosta je stihova, refleksivnoga naboja s duhovno-etičkim konotacijama (Magdalena, Kriška života, Kockar). One su u gotovo izravnome diskursu sa zbiljom, ali i sa svagdašnjošću. Treći, završni ciklus također je određen neobično dugim naslovom (Trenutak iskrenog darivanja, trenutak je najvećeg primanja). U ovom ciklusu, uz pjesme koje se bave moralnim promišljanjima, susrećemo znatan broj pjesama u kojima se prepoznaje konkretna hrvatska zbilja (Pjesma za Hrvatsku, Svođenje računa, Vojnikova priča...). Tako je ova zbirka, tematski prilično heterogena, jedno cjelovito i koherentno djelo u konačnome ostvarenju. Ponajprije jer je po kvaliteti ujednačena, iznivelirana i kompaktna. Radi se o poetskome ostvarenju koje je zrelo i stoga ove pjesme preporučujem za čitanje.
Hrvatsko slovo, I, 23, Zagreb 29. rujna 1995., str. 14.
