Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Mile Pešorda
Ovo što ću reći to je samo jedna početna zabilješka tragom bjelina, tišina, riječi knjige Miljenka Stojića. Zemlja humačke ploče, hrvatska tišina i kao toponim u Bosni i kao povijesni usud Miljenka su Stojića uputili u riječ, udaljili ga u samoću kao mogućnost propitivanja blizine. Razgovor koji se ovdje zbiva bliži je šutnji. Spoznaja o prokletstvu pisanja pjesama, kojim se na neki način dragovoljno izopćuje iz »kraljevstva nebeskoga«, u Stojićevim se stihovima niti ne sluti, jer je svetost pisma autoru takvo ozračje koje ne pripušta sumnju. Susret s Isusom Stojić poimlje kao »Krišku života«, kako se i zove jedna njegova pjesma, neupitnu punoću, negdje na tragu raskošnih Šopovih pastorala. Potresni šimićevski krik o smrti Sina i Boga jest, dakle, staza kojom tako rijetki gaze. Ali upravo ova Stojićeva kriška jest zalog pjesnikove vlastitosti - onaj trag kojim se može doći do svježih pitanja o smislu postojanja i opravdati napor pjesme da dajemo stvarima i pojavama što se nadaju pjesnikovu unutarnju pogledu.
Ovo što se tu još ističe kao duhovna okolica, koju bi valjalo proniknuti i sveobuhvatno osvijetliti, je »trpka priča o Hrvatskoj«. Tisućljetna priča jednoga naroda ostavljenog u ropstvu, jednoga kraja bačenog u ciničan zaborav. Ako u zaboravu Boga nije moguće živjeti Boga, tako u zaboravu Hrvatske ni živjeti Hrvatsku. Pjesnik iz blizine Humačke ploče, Miljenko Stojić, daje nam naslutiti ljepotu imenovane Hrvatske. Ponos zbog izgovaranja zabranjenoga imena, a na heretični upit o zaboravu Hrvatske mogli bi tako govoriti oni koji prakticiraju zaborav, ako se već pravi odgovor može dogoditi samo u svjetlu one etike i poetike unutar koje je i Stojićev pjesnički znak kojega pozdravljam.
Predstavljanje u »Društvu hrvatskih književnika«, Zagreb, 29. rujna 1995.
