Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Toma Podrug
Čitajući pjesme gospodina Miljenka Stojića više smo skloni govoriti o njihovoj posvećenosti dobroti, ljubavi i sućuti, nego o njihovim predmetnim sadržajima i pjesničkoj ekvilibristici, jer ovaj pjesnik, koji je ujedno i svećenik, piše s dubokim osjećajem da je njegova vjera najviša milost i mudrost. Otuda mu u pjesničkom tvorbama obilje kršćanske sućuti, kao da se s njima posvećuje stvarnom slugi Božjem koji nastoji uslišati patnike, osamljene i ostavljene, a ohrabriti posustale i onemoćale. Iako ćuti da je čovjek bez patnje - čovjek bez osjećaja, ipak mu je želja patnju ljudima što više ublažiti. Njegova sućutnost iz pjesme u pjesmu ćuti Boga kao beskrajno savršenstvo što i našem ovozemaljskom životu obećava dostojanstvo vječnog života, koji nas, kako i sam ovaj pjesnik upozorava »tiho i blago odavno čeka«. Gospodin je Stojić vazda uz čovjeka i za čovjeka pa i pjeva, parafrazirajući Svetoga Pavla:
»Kad bih sva blaga svijeta imao
znaj da bih tebi to dao,
tebi što osjećam da koračaš uz mene,
iako ne znam zašto,
tebi čija me riječ, blaga poput smješka,
grije u hladnoći mojih zima.
Ispruži svoje ruke,
primi u njih moju namjeru,
nek ti zadovoljstvo sja na licu,
pa taman uvijek siromašni ostali.«
(Želje i nadanja)
Ovaj pjesnik pjeva blago i tiho naglašava svoju služnost Kristovoj poruci, iako nikada ne imenuje onoga koga služi, ipak je ta služba neprestano prepoznatljiva, jer joj se stalno obraća:
»tebi čija me riječ blaga poput smješka
grije u hladnoći mojih zima.«
Hvali Stvoritelja i svekoliko njegovo stvaralaštvo kao čudo koje želi izreći jednostavno, tiho i skromno, sa željom vazda biti u blizini jezgre toga čuda što nas grije tajnom koja okuplja i produžuje život. Ovaj pjesnik sve privodi skromnoj i samozatajnoj vjeri u Boga i čovjeka, ništa ne prenaglašava, ničemu ne daje pretencioznost, niti izriče strogost suda. Vazda odbacuje ništavilo i vraća se u nepresušnu vjeru koja vidi sve novija i savršenija Božja djela, kao beskonačnu trajnost o kojoj i pjeva: »Znali smo da smo se / nekada prije vidjeli / Dvije tisuće godina unatrag / Isus je hodio ovim ulicama«.
Tomislav, IV, 46., Zagreb, 1995., str. 28.
