Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Krešimir Šego
Franjevačka je književnost u BiH stoljećima bila jedini književni izraz. Prisjetimo se Divkovića, Šitovića, Jukića, Martića, Bakule, stupova hrvatske književnosti u BiH; ali i povijesnoga pamćenja – kronike i ljetopisi Lastrića, Benića... Desetljećima našega stoljeća, poradi poznatih okolnosti, franjevačka je književnost bila u drugom planu, kako baština, tako i suvremena književnost.
Srećom, iako ne možemo, ali niti treba, danas govoriti o franjevačkoj književnosti, možemo govoriti o djelima koja stvaraju franjevci i koja ulaze u maticu hrvatske suvremene književnosti: Bubalo, Ćorić, Kordić, Lončar, do najmlađega, Miljenka Stojića, koji se u kratkom roku predstavlja drugom knjigom pjesama i proznim prvijencem. Miljenko se Stojić, daleko od kulturnih središta, u tišini, predstavio posve zrelom pjesničkom knjigom Unatoč svemu, a rukopis Pjesma blizini samo je nastavak njegovih od ranije poznatih nastojanja.
Kao i za prvu zbirku, i za drugu je karakteristična utišanost, smirenost, zagledanost u vlastitu nutrinu ali i u svijet, odnosno njegove manifestacije, okolo sebe. Ta je zagledanost u sebe u ovom rukopisu konzekventnije dovedena do kraja; ona vrijedi i za svaku pjesmu u knjizi i za knjigu u cjelini, najavljujući u nekoliko pjesama na kraju rukopisa drugačiji izričaj: Ratni trenutak i Vojnikova priča to ponajbolje pokazuje.
Pjesma blizini sastavljena je iz tri ciklusa, tri cjeline koje se ne razlikuju ni jezikom, ni stilom, jedino motivikom, a u stvari kao da se pretaču jedan u drugi. Moto rukopisa, bez dvojbe, mogla bi biti kratka pjesma Tri ne ću:
Nikada ne ću reći
da je nešto izgubljeno,
nikada ne ću reći
da mi je svejedno,
nikada ne ću reći
da ću živjeti bez ne ću.
predstavljajući, istodobno, Stojićevu poetiku, osobu i njegovo vjerujem. Dakle, nemirenje sa zlom u svijetu, nepravdom, isključivosti. U njegovim pjesmama »prijatelji se neprestano traže«, raskrižja su česta, kao i susreti što su česti, tajna je dio njegova života i odnosa s drugim... Na ulicama Jeruzalema pjesnik i danas pokušava pronaći Isusa:
Bi li mi bio prijateljem, Isuse, ovih dana
da stanuješ u nekoj od ovih kuća,
bi li me ponudio kavom, kolačima
ili bi samo odmahnuo rukom?
uvjeren u blizinu čovjeka i čovjeka.
Stojić je, bez glasnih i velikih riječi ostvario rukopis koji će svakako, biti osvježenje u hrvatskom novijem pjesništvu. Valja se uputiti u njegove riječi koje plijene tišinom, mirom, budeći sjećanje, tragajući za sjećanjem. Pjesma blizini postaje blizinom čovjeku.
Glas mira, IV, 10., Zagreb 1995., str. 26.
