Miljenko Stojić, Pjesma blizini, Ceres, Zagreb, 1995.
Piše: Vesna Zovko
Treba samo slijediti kompas samoga naslova knjige, i brzo ćemo se snaći, dobro osjećati u neobičnoj boji Stojićeve poezije. Svaki čovjek ima svoju boju, ponekad sličnu onima što svakodnevno putuju našim vidicima kao radosni putnici, besprohtijevni, vedri, lagani, puni sjaja svoje biti. Postoje i tužni putnici, tužne boje, zagušujuće palete s kojih je nemoguće otputovati: na njima se stoji, ukopano, ukipljeno, u klaustrofobičnim razmacima.
Svaki čovjek ima svoju boju, svaki čovjek ima svoju malu intimnu paletu, golicave kistove, stanja drhtavog miješanja nijansi u neka naša posvećena doba dana, noći u kojima se jednostavno dogodi ljepota, ali ljepota kao kiša, kao riječ, kao glazba, kao zatvorene oči pune zvuka, pune srebrnih balona, pune vječnonosnog bola koji opominje da smrti doista nema, da ravnodušja nema, da bijega nema, da je sve neprestanost i vječita blizina daljine, vječita daljina blizine, ne samo u pukim jezičnim igricama.
Težnja za izvjesnošću, sigurnošću, poznanicom, ugodom kolotečine - smiješna je i nespojiva s prirodnim tokom stvari, s prirodnim tokom ljudskog nemira. Plašim se buntovnika u sebi, kaže pjesnik, nimalo ponosan na taj strah, ali beskrajno ponosan na karizmu buntovnika koji ga navodi na čudne rituale razmišljanja, voljenja, traženja, spoznavanja na pozornicama ogledala, kiša, raskrižja, perivoja, mora i vremena.
Stojić je fratar, svećenik, asket: njegove pjesme, jednostavne i tihe, nenametljive, tek ponekad opoetiziranim moraliziranjem žigosane, dolaze iz unutarnjih oltara kao molitva, samotna propovijed, kao glas prijatelja. On je svećenik kiše i prijateljstva, svećenik blizine. On na bezbroj načina, za svećenika čak neuobičajenih, pokušava komunicirati sa sobom, prijateljem, morem, jutrom, dušom, Magdalenom i Isusom. Ima li išta ljepše na svijetu nego imati prijatelja? Znati imati prijatelja? Jeruzalem, u kojem je pjesnik jedno vrijeme živio pobuđuje na poeziju prijateljstva, na poeziju bola, na najpoznatijeg nefilmskog buntovnika na svijetu, na Isusa. Pjesnik, šetajući Jeruzalemom, ne može a da ne zapita, da ga ne zapita:
Bi li mi bio prijateljem, Isuse, ovih dana
da stanuješ u nekoj od ovih kuća,
bi li me ponudio kavom, kolačima
ili bi samo odmahnuo rukom?
Zar ne, obojica znamo odgovor?
I stara slijepa Palestinka što tužno svira u blizini sedme Isusove postaje podsjeća na njega, i prosjaci što svijetle poput svjetionika, i najobožavanija grešnica i svetica - čistodušna Magdalena podsjeća na njega i na naš skriveni duhovni ideal jer ona kroz Stojićeve stihove otkriva:
Dobri i pobožni smijali su se
i Njemu i meni.
A njemu znači Isusu. Isusu blizine. Isusu duše. Isusu najmagdalenskijeg dijela nas.
I Stojić je nekako dirljivo džubranovski uronjen u stvarnost, nikako u pomodnu suvenirnost ili pokojnu povijesnost Isusove biti.
HR Radiopostaja Herceg Bosna, »Iz kulture«, 22. svibanj 1995.
