Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Ivan Vukoja
Prva Stojićeva knjiga pokazuje da fra Miljenko Stojić nije samo pjesnik koji obećava nego i pjesnik koji daje djelo oslobođeno početničkih efekata začudnosti, neujednačenosti i lutanja karakterističnih za prva ostvarenja. Stojić očito zna što želi reći i čini to na način koji ne ostavlja dvojbe ni glede njihove umjetničke intencije niti životne pozicije. On je i pjesnik i čovjek kršćanskog svjetonazora i nadahnuća. Ako u tom krugu tražimo njegove eventualne literarne uzore, onda svakako treba spomenuti Janka Bubala i Ivana Goluba.
Sam je autor najbolje odredio bit svojih pjesama nazivajući ih jednostavno »promišljanjima«. Njegove pjesme to doista i jesu, misli i promišljanja koja kontroliranom naracijom igraju svoju igru zatvarajući krug koji se nikakvom čarolijom izvana ne da razbiti. Vrijednost te poezije može se dokučiti samo ako dopustimo da nas ta misao provede onim putovima i sferama koje je sama utrla i pohodila.
Kroz cijelu se zbirku provlači jedna te ista nakana a to je pjesnikov pokušaj da razjasni neke egzistencijalne dvojbe iz svoje osobne pozicije. Ali Stojić to ne radi kao »svjetovni« egzistencijalisti prepuštajući se osobnim proizvoljnostima i hirovima situacije već sve promatra kroz moralnu vrijednosnu prizmu tradicije u kojoj izrasta i u kojoj onda i situacija i odnosi teže svom izvornom i arhetipskom određenju ukidajući time onu početnu egzistencijalnu dvojbu. Jer pjeva Stojić: »No ipak, unatoč svemu / prijatelju tebi ja se / još uvijek nadam / i čekam te / sa zrakama proljeća / u očima duboko.« A Taj prijatelj za Stojića je i on sam sebi i svatko od nas i Bog sam. Tako da te riječi prijatelj i prijateljstvo, i još neke druge, sagledane s pozicije cjeline opusa poprimaju i metaforična značenja. Stojić ostaje unutar svojih jasnih »promišljanja« ne zalazeći u esteticizam i figurativnost koji su mu očito strani, a to su njegove pjesme u prozi. U kojima, pomalo paradoksalno, njegova poetičnost čak više dolazi do izražaja nego u njegovim stihovima. Sama knjiga je podijeljena u pet ciklusa među kojima nema bitnih tematskih, izričajnih ili misaonih razlika, osim možda već spomenutih pjesama u prozi u kojima je vidljiv svojevrsni odmak od glavne autorske pozicije.
Glas Koncila, XXXIV, Zagreb, 8. siječnja 1995., br. 2 (1074), str. 7.
