Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Marko Vasilj
Zbirka pjesama i poetskih crtica Miljenka Stojića sastoji se od pet ciklusa na devedesettri stranice. To je, odmah valja konstatirati, sustegnuta i kontemplativna poezija, poezija kojoj manjka vrisak, nešto kao udarac u čelo. Ona je šimićevski ogoljela od simbola, ujevićevski zavijena u životnu parafrazu, lorkinski u sebi skrivena, a stojićevski otkrivena u sliku bez crteža.
On, zapravo, polemizira sa sobom, sa mnom, s tobom, o najintimnijim odnosima duše i tijela, o odnosima vremena i prostora. o tijelu i onome nevidljivom u njemu, bez kojega ni jednoga ni drugoga ne bi bilo da nije onoga nečega što bi se nazvalo projekcijom duše u tijelu. I, kada govori o trenutku u kojemu tijelo lipti od jada nad vlastitom izgubljenošću, sve mu nekako djeluje kao nedodirljiv, srebrnast plašt, koji želi dodirnuti, koji mu je nadohvat, ali srebrnastu pjenu onoga oko nas, onoga izvan nas nemoguće je dotaknuti.
Suzdržanost izravna razgovora sa stvarnim omeđuje njegov izrijek, ali provocira čitača da potraži zaključke na premise koje pjesnik postavlja. I, kada se nađeš upravo na dohvatu odgovora pjesnik uskraćuje pravo na dodire njegova sanktuarija i veli:
»Moja duša
tiho spava u meni«. (»Moja duša«)
Pa, budi miran i, rekao bi u pjesmi »Tebi«, da ga tako nježno uzmeš za ruku, jer će ti on pričati najljepše priče.
I, tako iz određene teške stvarnosti, svakodnevice, odlaziš u carstvo začaranih prostora poezije, koja se susreće samo tamo gdje je sjeme posijano.
Inače, ovaj prostor ne daje, na primjer, poeziju raspukla šipka, žuta mjeseca, užarena pejzaža... Daje zgusnutost, škrtost, a upućuje na razmišljanje i radost (Bubalo). Sraz duše i tijela, dvoboj između dva fenomena – opipljiva i nevidljiva – pretvara se u sindrom hercegovačke poezije. Ljudi koji mnogo govore, tako resko i kratko daju. Daju dovoljno.
»Kad osjetiš da si poljubio noć
reci zvijezdama prijateljice moje jedine,
nemam nikoga do li vas,
...« (»U trenucima teškim«)
To je san maloga princa o neuhvatljivosti onoga u sebi i nedohvatljivosti i nedotičnosti onoga izvan njega. Prikladno uređena zbirka Miljenka Stojića izazvat će pozornost prijatelja poezije. Ne bi trebao »spaljivati« svoje djelo. Neka ostane. Onaj koji traži uvijek će nešto unutra naći. U Miljenka Stojića ima obećanja. Ima nade za novo djelo. I, neka ga. Neka uđe u oči čitatelja. Poeziju treba čitati u tišini. Tada se spaja s dušom.
Glas Brotnja, 15, Čitluk, kolovoz 1994., str. 16.
