Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Krešimir Šego
Hrvatsku književnost svojim su djelom obogatili franjevci bosanskohercegovačkih prostora u tolikoj mjeri da svako proučavanje povijesti ove književnosti mora dati značajan prostor djelima Lovre Šitovića, Grge Martića, Matije Divkovića, Ivana Frane Jukića, Petra Bakule, ili naših suvremenika Janka Bubala, Lucijana Kordića, Šite Ćorića, Hrvoslava Bana, Jakova Bubala... Objavljivanjem knjige »Unatoč svemu«, Miljenko Stojić pridružuje se ovome korpusu ne samo franjevačke, već i hrvatske književnosti u cjelini. Premda prvo njegovo objavljeno djelo, Stojić, ističem, staje uz bok najznačajnijih naših pjesnika, u što će se uvjeriti svaki čitatelj pomnim poniranjem u pjesme koje su pred nama.
Naime, što je doista rijetkost za prvijence, knjiga je oslobođena zamuckivanja i padova karakterističnih za prva ostvarenja. Razlozi ovomu su u samoj knjizi – naime, pjesnik u bilješci o sebi nas upoznaje s time da je već pripremljenu knjigu, prije petnaestak godina, spalio, prestajući za kraće razdoblje uopće pisati. Možda je to i dobro, možda ne bi loše bilo da svaki pisac-početnik uništi rane radove, jer se od druge knjige lakše luči ima li ili nema dara, kamo će poći pisac svojim djelom. Podsjećam na sličnu sudbinu prvih djela Janka Bubala, kao i na sličnu stanku koju je ovaj autor učinio, premda je ta stanka u Bubala bila i dulja i pod drugim okolnostima. Ovu sličnost navodim manje poradi sličnih sudbina rukopisa, a više zato što mislim da Stojić uči na već zaokruženom Bubalovom djelu, tražeći u njemu nadahnuća i izvorišta za svoju pjesmu.
Učiti od dobrih učitelja svakako je, uz dar od Boga, drugi značajni uvjet bez kojega nema dobra djela. Stojić je i nadaren i izabrao je dobra učitelja.
»Ponovno pišem pjesme,
diram u svoje rane,
ostavljam nekomu drugomu
život smiren i zadovoljan...
Moje noći i dani
postaju osluškivanje onog nepoznatog,
što progovara u dubini,
što se ne da krivotvoriti...«
piše u pjesmi Ispovijed, prvoj u zbirci i programskoj pjesmi istodobno. I doista, sav je rukopis okrenut osluškivanju onog nepoznatog, stvarnosti koja često izgleda dalekom, ponajviše poradi naše spremnosti da u njoj sudjelujemo i da je vidimo. Sve što je u ljudskome biću, ali i pod kapom nebeskom, nije strano Stojićevim »promišljanjima«, kako on na jednom mjestu imenova svoje pjesmotvore, U njima, dakle, nalazimo najdublja vlastita promišljanja, ali i zapitanost pred životom, pred Bogom, o smislu. Na goru mi je poći, pjesma u prozi kojom pjesnik svjedoči svoj životni credo vjerujem razmiče slutnje i granice, uklanja privid i razgoni maglu, sa spoznajom da sve što je prizemno treba napustiti, te potražiti ono ljudskije, vezano s božanskim.
Knjiga je podijeljena u pet ciklusa i svaki ima svoju, uvjetno rečeno, tematiku. No, zajedničko svima jest što su pjesme pisane i izrečene u mirnom, prigušenom tonu, s čistim izrazom, slažući se oko stožerne misli. Te su stožerne misli ljubav – prema bližnjemu, Bogu, ali i dalekom nepoznatom prijatelju, prijateljstvo izloženo svakodnevnom i svakovrsnom propitivanju i kušnji. Dalje, stožerna misao Stojićeva jest i svakodnevna kušnja, kojoj smo svi izloženi. Miris sadašnjosti obilježen je kroatocidnim ratom i svime što je donio. Već spomenuta pjesma Na goru mi je poći, stožerna je u ciklusu Spoznavanje o mudrosti.
Zadržat ću se na ciklusu Miris sadašnjosti. Pjesme iz ovoga ciklusa nastale su u našim danima otkako traje agresija na hrvatski narod. Pjesnik se, iako je i u ovim stihovima zadržana prigušenost izraza, pobunio protiv zla koje se nanosi našemu narodu, ujedno se pitajući zašto?
U ovim pjesmama nazočan je rat u svoj svojoj brutalnosti, poginuli, prognani, stradala djeca i gradovi... Ipak, i pored naznačene prigušenosti, jasan je poziv na otpor, na obranu, kao zapovijed ljudska, ali i božanska. U najkraćoj pjesmi, istodobno i najzgusnutijoj u zbirci, pod naslovom Rat ove 1992., Stojić kaže:
»Ubojstvo je stvarno
Krv je stvarna
’Životinje’ su stvarne«,
sintetizirajući sve olovne znake stvarnosti koju valja preživjeti. I, na kraju, kažimo da je knjiga »Unatoč svemu« u modernoj književnoj stvarnosti istinsko osvježenje. Stojić je napravio knjigu unutar čijih granica će svaki čitatelj pronaći i svoj svijet i svoju pjesmu. Za prvu knjigu posve dostatno.
Hrvatski list, II, 65, Mostar, 20. 7. 1994., str. 28.
