Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.
Piše: Vladimir Pavlović
Ono što odmah upada u oči pri iščitavanju poezije Miljenka Stojića, svakako je njezin ispovjedni ton, koji je gotovo uvijek izravan govor o duhovnome i pojavnome svijetu. Takav način komunikacije s čitateljima svakako radi u korist Stojićeve poezije, jer olakšava opažaj i pjesmu čini prohodnijom. Za razliku od mnogih kojima je tajanstvenost svrha, jer je u tzv. trendu, Miljenko Stojić priklanja se jasnoći te ne ostavlja mjesta za moguće primisli. Ne kažem da je to vrlina ili mana ove zbirke, već samo utvrđujem kako je to jedan od mogućih odnosa prema svijetu i prema čitatelju. Radi se, dakle, o tzv. subjektivističkome pjesništvu, kojem je upravo taj monološki govor posve primjeren. U tom je smislu uvodna pjesma Ispovijed posve tipična, možda i uzorak, za cijelu zbirku Ona je misaona jezgra ove knjige koja je po opsegu povelika te je stoga, valjda, i podijeljena u pet ciklusa, među kojima ne postoje neke bitne tematske, izričajne ili misaone razlike. Pjesme bi, dakle, mogle teći u neprekinutom slijedu, ali ni ova oblikovna razdioba ne razbija nutarnju povezanost. Inače, sve su pjesme samo inačice jedne iste nakane i ostvarene su na istome pjesničkome fonu: to je pjesnikov pokušaj da razjasni neke egzistencijalne dvojbe iz svoga osobnog kuta.
U takvu odnosu prema zbilji neopreznost može biti pogubna i trud uzaludan. Ali Miljenko Stojić snažna je pjesnička osobnost i znade mjeru. Način na koji ostvaruje svoje namisli, probitačan je za njegovu poeziju, jer ga tankoćutnost i darovitost udaljava od otrcanih padova. On, međutim, možda i ne htijući, u svoje pjesme unosi jednu sastavnicu na kojoj i nije nastojao: cijela zbirka ostvaruje se na dvije razine - na misaono-filozofskoj i na emotivno-poetskoj, koje je katkada teško razgraničiti.
Očito je da Miljenko Stojić ima što reći i u tome uspijeva. Pritom se priklanja tradicionalizmu koji možemo izraziti kao pjesništvo katoličkoga usmjerenja. Ali ono je zaodjenuto u modernije pjesničke oblike. Moglo bi se, dakle, pribrojiti u pjesništvo kršćanskoga nadahnuća, koje ponešto zaobilazi svjetovnu tematiku i sve promatra kroz moralnu vrijednosnu prizmu. Doduše, u poeziji Miljenka Stojića iz toga okvira izlazi sumnja kojom je ovo pjesništvo obilno prožeto. Početna pjesma u neku je ruku i programska. Iz nje spoznajemo kako je stvarateljski čin »diranje osobnih rana« i odricanje od zemnih naslada, što odvodi u meditacije i vječne dvojbe o pitanjima ljudske opstojnosti. Ipak, u svakome trenutku pjesnikova odlučnost posve je određena i u priklanjanju - konačna, premda se pjesnik pita hoće li izdržati (Budim se, Grki sati).
U krugu pjesama Glasi prijateljstva Stojić problematizira ljudsku osamu i značenje prijateljstva u općim odnošajima. U tome je možda najjače istaknuto osobno iskustvo. Meni je upravo u ovome ciklusu izravan govor i pomanjkanje metaforike pomalo iritantan (Prijatelji, Most). Iz naslova se nazire i misao i namjera, pa se smanjuje potreba za temeljitijim iščitavanjem. Čim se pjesma oblijeva ćutilnošću i slikovnošću, kojoj bitno pridonose leksički sklopovi u metaforičnu izričaju, ili uopće u kakvoj poetiziranoj prispodobi, užitak je potpuniji, jer se uspostavlja emotivna uzajamnost. Time i komunikacija s čitateljem. Stoga mislim da je nepotrebno svaku zamisao naglašavati. Nekad je dostatno označiti je lirskom slikom kako bi omekšala.
Ono o čemu govorim možda je najizraženije u ciklusu Bolni treni. U njemu se već iz naslova doznaje sve (Dvojba, Molba, Želja, Upit, U trenucima teškim). Egzistencijalne dvojbe, tako izrazite za ovo nepodnošljivo vrijeme, ovdje su poetizirane misli po obliku i subjektivizmu, a po ishodu - filozofija.
Miris sadašnjosti, međutim, jest najizravnije uranjanje u zbilju. U hrvatsku ratnu zbilju ispunjenu tragikom skupnoga narodnoga bića. Već i samo navođenje naslova (npr. Rat ove 1992, Oni i mi, Odlazak ratnika, Kad domovina plače, Hrvatski vojnik, Molitva iz rova) posve jasno govori kako je ovoga pjesnika duboko potresla krvava hrvatska zbilja, a mimo nje on ne prolazi ravnodušno. Upravo u tomu krugu pjesama njegova senzibilnost otkriva se posve. A ciklus Spoznavanje mudrosti zapravo su razjašnjenja o pjesnikovu svjetonazorskome iskustvu, koje je poticaj za ovu poeziju i njezino izvorište.
U svemu - ovo je zbirka visokoga pjesničkog dosega. Ona ujedno naznačuje i obećava nova djela u kojima će, tome se iskreno nadam, biti više mjesta poetskome lirizmu nego filozofiji. Ovaj pjesnik dobro zna kako se to ostvaruje, jer je svojim prvencem otkrio izrazitu darovitost.
Naša ognjišta, XXIV, 7-8 (210), 1994., Tomislavgrad, str. 16.
