Miljenko Stojić, Unatoč svemu, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.

Piše: Jakov Bubalo

Svaka prvorođena pjesnička tvorba na određen način proživljava sudbinu prvorođenog djeteta. Kad se rodi dijete prvorođenče, radoznali sustolnici pozorno motre kakvo je dijete i kome najviše sliči. Kad se pak rodi pjesnička zbirka prvorođenka, radoznali pjesmoljupci isto tako pozorno motre i odgonetaju svekolike dosege zbirke prvorođenke.

Moram reći da ja osobno nisam posve tako postupio kad mi je u ruke prispio pjesnički prvenac mladoga franjevca Miljenka Stojića. Možda i zato što sam se nalazio u vremenskom škripcu, pa sam odlučio u kraćim predasima, bez zadanog roka, postupno iščitavati pjesmu po pjesmu. No odmah ću kazati da u toj odluci nisam ustrajao. Unatoč vremenskom škripcu, zbirku sam pročitao u neprekinutom slijedu. Gotovo u jednom dahu. Nadušak! A kad se neka pisana tvorba na takav način pročita, onda je to najpouzdaniji pokazatelj da u tom štivu ima nešto što osvaja i opaja.

Pjesnička zbirka Miljenka Stojića pod znakovitim naslovom »Unatoč svemu« doimlje se kao živodajni sok izažet iz najobičnije životne svakodnevice, koja je nerijetko i siva i sumorna. No, pjesmotvorac tu životnu svakodnevicu, s istančanim smislom za uzvišeniju preobrazbu, pretače u naočitu i posve zrelu pjesmu.

Kad, primjerice, gdjekoji slučajni namjernik opazi kako neki sirotani negdje na gradskoj klupi nešto jedu, onda je to najobičnija slika mučne životne svakodnevice. No kad pjesmotvorac Miljenko Stojić to isto sroči u pjesmotvorje »Bez stida (su) razmotali svoje siromaštvo i nesebično se goste time«, onda se tu odjednom pred nama zazrcali i snažna pjesnička poruka i istinska pjesnička ljepota (»Prijatelji«). Ili kad pjesnik u dalekoj tuđini »kroz zatvorena prozorska stakla« čuje kako njegova »domovina tiho plače«, zato što »sinove i kćeri njene kosa tmurna kosi – a ona kao mati brižno bi ih skrila«, onda je to i čarobna i moćna lirska riječ (»Kad domovina plače«). Ili pak u »Molitvi iz rova«, kad vojnik zazivlje Boga da svrati »večeras« u njegov rov na dogovor »da u budućnosti ne idemo jedan bez drugoga«, to je poruka koja srcu dublje i snažnije govori, nego neki duboki i snažni govor vrsnoga govornika.

Dakako, od pjesme do pjesme postoje razlike i u snazi izričaja i u ljepoti doživljaja. Ali dostatan je broj onih pronicljivih i prodornih pjesama koje cjelokupnu zbirku uzdižu na zavidnu pjesničku razinu.

Još nešto važno i snažno odlikuje ovo potpuno svježe pjesničko tvorivo. Pjesnička riječ u svim ovim pjesmama s jedne je strane veoma neposredna, a s druge strane iznimno razgovijetna. Nema tu ni opisne suvišnosti ni »sezamske« nedostupnosti. Sve što je tu rečeno, izrečeno je posve izravno i posve zorno. Iz toga novoproključalog pjesničkog vrela sve struji kao mlaz čiste svjetlosti. I to od srca k srcu. Od duše k duši. Ništa ne prolazi iznad čitateljeve glave ni izvan čitateljeva umnog dosega. Nema tu ni previsokog mudroslovlja ni prejeftinog mudrovanja. No prave mudrosti, izažete iz života, ima gotovo u izobilju.

Pjesnički jezik ove zbirke tečan je i gibak, premda nije osobito bogat. No krojen je i skrojen točno po mjeri ove i ovakve pjesničke tvorbe. Ni u jednoj pjesmi ne manjka ni dolična ruha ni prodahnuta duha. Pa premda u čitavu pjesmotvorju nema ni slučajna sroka, sve pjesme imaju svoj dosljedni unutarnji ritam po kojem su izrazito prepoznatljive.

U svakom slučaju, pjesnički prvenac Miljenka Stojića zaslužuje punu pozornost. I čitateljsku i stručnu.

Crkva u svijetu, XXIX, 4, Split, 1994., str. 475. – 476.