Miljenko Stojić, Stopu po stopu, Matica hrvatska, Mostar – Vrgorac, 2016.; Anita Martinac, Od Franje do Franje, Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, 2017.; Miro Gavran, Nekoliko ptica i jedno nebo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2016.

Piše: Igor Žic

Književnici Matice hrvatske iz Čitluka u suradnji s riječkim ogrankom Matice hrvatske predstavili su 17. studenoga 2017. svoja nova izdanja u Državnom arhivu u Rijeci. Tom prigodom autor i predstavljač knjiga Igor Žic pročitao je tekst kojeg donosimo u cijelosti

Ogranak Matice hrvatske u Rijeci i Ogranak Matice hrvatske u Čitluku organizirali su predstavljanje romana »Od Franje do Franje« Anite Martinac i zbirku pjesama »Stopu po stopu« Miljenka Stojića. U programu su sudjelovali Igor Žic, Anita Martinac, Miljenko Stojić, Goran Crnković i Andrija Stojić. Predstavljanje je održano u prostorijama Državnog arhiva u Rijeci, Park Nikole Hosta 2, 17. studenoga 2017. s početkom u 19.00 sati.

Roman »Od Franje do Franje« još je jedna uspješnica književnice Anite Martinac. On čini povijesno troknjižje uz romane »Medaljon« (2015.) i »Posljednji« (2016.). Objavljen je u nakladi ogranaka Matice hrvatske Čitluk i Vinkovci, uredio ga je Miljenko Stojić, a recenzenti su prof. dr. Antun Lučić i dr. Ilija Protuđer. Izvrsne kritike o ovom romanu izrekli su akademik Mile Pešorda na predstavljanju u Zagrebu, profesorica Višnja Sorčik u Osijeku i Vinkovcima, Hloverka Novak Srzić i Željko Primorac u Čitluku te Ivan Župa u Beču, kao i brojni drugi u vrlo kratkom roku od njegove objave. Već prepoznatljiva po svom stilu, autorica je ponovo oduševila čitatelje odabranom temom, prateći povijest jedne obitelji u gotovo cijelom stoljeću kroz razne krajeve hrvatske zemlje. Autorica je osjećajno i spoznajno zaronila u materinsku riječ, zavičajni glas pritisnut teškim vremenitim nevoljama, nu sveudilj toliko čist i snažan da se uspijeva očuvati u svojoj nutarnjoj punini održavajući neprekinuti dialogos s utjelovljenom riječju, koja je svjetlo u tmini, utočište u nevremenu. Osvrćući se na mir i vedrinu koja očarava sa stranica romana akademik Pešorda je pozdravio novu zvijezdu na hrvatskom književnom sazviježđu, nadovezujući se na ranije kritike redatelja i književnika Miroslava Međimurca i o ranijim romanima, kazavši da su pisana lijepim hrvatskim jezikom u kojem otkrivamo riječi koje nas ugodno iznenade svojim zvukom i značenjem. Zaboravili smo ih, proglasili južnohrvatskom ruralnom inačicom, a toliko svježine unose u hrvatsku književnost. Stil je raskošan i opor, samodostatan i bogat, kako je istaknuo Međimurac. Mnogi su čestitali autorici na hrabrosti u odabiru tema kojima se do sada nitko, ili rijetko tko, bavio u književnim djelima.

»Stopu po stopu«, naziv je nove zbirke pjesama hrvatskog književnika, novinara i franjevca Miljenka Stojića, koja je nedavno objavljena u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB) i Ogranaka Matice hrvatske u Čitluku i Vrgorcu. Zbirku je uredio Ljubo Krmek, a recenzenti su bili Zdravko Kordić i Antun Lučić. Ovo je deveta zbirka pjesama istaknutog književnika Miljenka Stojića u njegovoj bogatoj bibliografiji koja uz pjesništvo obuhvaća i prozu, kako za odrasle tako i za djecu. Stojićevo pjesništvo opaža vrijeme u kojem se rađa. Autor je, naime, pomni slušač koji svojim emocijama i impresijom bilježi odjeke vremena kojima ne dopušta da postanu prah i pepeo zaborava. Svjestan prolaznosti Stojić bilježi slike probranim stihovima, poput sijača riječi, kako se i zove jedna njegova pjesma u novoj zbirci »Stopu po stopu«. Tim stopama, laganim i sigurnim korakom, a opet tako upečatljivim u suvremenom pjesništvu, novom zbirkom u kojoj se ciklusi »Kap blizine«, »Puca vrijeme«, »Doći će« i »Toga dana« isprepliću poput pletera na kamenu cjelcu koji ostaje trajni spomenik kulture hrvatskog naroda. Neovisno opjevavaju li stihovi spomen na neku od osoba kojima želi sačuvati trajni spomen poput Božidara Vaceka, Krešimira Šege ili Pere Borasa, a posvetio im je pjesme u novoj zbirci, ili se osvrće na surovu prošlost i stihovima odašilje važne poruke, Stojić prosvjetiteljski i uvijek produhovljeno opjevava kako prošlo tako i sadašnje vrijeme. Stoga će i ova njegova nova zbirka zacijelo obogatiti svaku ozbiljnu knjižnicu.

Pisac mora, poput prirode, u istom materijalu uvijek ostavljati isti trag. A taj trag mora biti čitljiv i za ljude koji imaju znatno drukčija iskustva. Naravno, svi smo oduševljeni kad u nekom tekstu nađemo vlastite misli, sumnje, strahove i nade. Svi, osim mladih, ambicioznih pisaca, kojima se tada čini da im je netko ukrao već dobro promišljenu ideju.

Zrelost je sposobnost opredmećivanja ideja, no nije jasno kad se dostiže. Remekdjela se ostvaruju u najrazličitijoj životnoj dobi, no, nekako, čovjek dok je mlađi ima više energije, više strasti, a kad proživi poneko desetljeće uglavnom piše bolje, sigurnije, dorađenije, s boljim razumijevanjem forme... Često su zrela djela formalno sjajna, ali im nedostaje nešto u emocionalnoj svježini. I knjiga puna grešaka može biti fascinantna, ukoliko osjećamo da greške daju jednu novu realnost, ukoliko tvore začudni svijet sa svojom vlastitom logikom, i ukoliko nam donose nepatvorene osjećaje.

Nesretno djetinjstvo je naporno za proživljavanje, ali najveći Tvorčev dar za umjetnike. Možda je to pomalo cinično, no samo stalno raščišćavanje boli koja se tada nakupila može donijeti umjetnost koja traje. Bol pretvoriti u sreću i ljubav, to je ona čarolija koja velike pisce odvaja od mase onih koji pišu. Pri tome je zanimljivo da pisanje o sreći i ljubavi najčešće završava u patetici, sladunjavosti, pa i kiču. Sreća nije prirodno stanje čovjeka i zato je stalno treba otkrivati i oprezno davati. Traženje sreće je cilj, a njen pronalazak tek kratkotrajna iluzija.

Broj stranica i tema ne određuju važnost umjetničkog djela, ali mogu biti suštinske za recepciju. Govoriti istine na način da ih mogu prihvatiti posve različiti čitatelji veliko je umijeće, ono što odvaja svjetske pisce od ostalih. Pravi pisci uvijek pišu samo o sebi i samo za sebe. Previše razmišljanja o drugima rastače djelo i donosi problematične kompromise. Previše razmišljanja o uspjehu, slavi, spomenicima i imenima ulica i trgova – čime su pisci znatno više zaokupljeni no što bi se reklo! – vodi u bezimenu, loše osvijetljenu, slijepu ulicu. Od boli se ne bježi već se mora zadržati na papiru.

Postoji osobna bol, no postoji i sjedinjenje u boli. Sve tri knjige o kojima danas promišljam donose osobnu bol povezanu s jednom povijesnom tragedijom na širem prostoru na području Hercegovine. Prošao sam cijelu Hrvatsku od Međimurja do Baranje i Istočnog Srijema, od Istre do Boke Kotorske. Prošao sam, davno i kroz Bosnu, no od Hercegovine bio sam tek u Bileći, što mi sigurno nije plus! U hrvatskom dijelu Hercegovine nisam bio. Sve tri knjige daju mi iskustva koja sam mogao steći da sam obišao taj kraj.

Postoje različiti načini pisanja. Ne mislim samo na sredstvo koje se koristi – gušće pero, olovka, pisaći stroj, računalo – već i na način kako se fluidnost i nestabilnost misli nastoji uhvatiti. Neki pisci cijeli roman uobliče u glavi i onda ga jednostavno zapišu. Drugi počinju pisati bez ikakve ideje o tome što zapravo žele, a onda ih svaka napisana rečenica vodi u nekom pravcu. Jedni pišu samo prvu verziju, koja postaje i konačna, a drugi stalno ispravljaju vjerujući da se sve to skupa može bolje reći. Također su i sve mogućnosti jezika u igri – od baroknih rečenica, s beskrajnim brojem pridjeva, poput Márquezove Jeseni patrijarha, do ogoljenih rečenica, čija nas škrtost pogađa svojom funkcionalnošću, kao kod Saint-Exu-peryjevog Malog princa ili u romanima Franza Kafke.

Hercegovina traži oslonac u narodnoj predaji i kolektivnom iskustvu! U realističnom iskazu, nezavisno od toga govori li se kroz roman ili kroz poeziju. U sve tri knjige osjetio sam Hercegovinu, kao specifičan kraj vrlo naporne povijesti – ratova, krvi i spaljenih sela.

Miro Gavran i ja znamo se dugo i koliko god nas povezuje strast prema književnosti, postoje i određene, prilično velike razlike u samom pristupu toj velikoj temi. Naime, Gavran – i kao pisac i kao čovjek! – uvijek polazi od toga da su ljudi dobri, no da ih splet nesretnih okolnosti može dovesti u situaciju da naprave nešto loše. Moje polazište je posve suprotno – ljudi su u svojoj biti loši i ono što naprave dobro, splet je izuzetnih okolnosti! Razlikujemo se i u odnosu prema Bogu – jer on živi katoličanstvo, dok je za mene Bog filozofsko-estetsko pitanje i ja se tu uglavnom oslanjam na Schellinga: »Bog je totalitet koji nije mnoštvo već je naprosto jednostavan, Bog je jedinstvo koje se ne može odrediti u suprotnosti prema mnoštvu, tj. on ne bivstvuje jedino u numeričkom smislu, on nije tek ono jedno, već je samo apsolutno jedinstvo, nije sve, već samo apsolutna cjelokupnost i to oboje neposredno kao jedno.« Iz čega slijedi: »Svemir je u Bogu stvoren kao apsolutno umjetničko djelo«, odnosno »Ljepota je apsolut opažen realno.«

Dakle, za mene je katoličanstvo filozofsko-povijesno-ikonološko pitanje, a za njega to je vjera po sebi, koja se stalno obnavlja kroz proživljavanje biblijskih priča i njihovu stalnu provjeru i aktualizaciju. Ili krajnje pojednostavljeno: ja sam estetičar, on je etičar.

On sam objasnio je neke karakteristike svog pisanja u fragmentarnoj, no poučnoj i korisnoj knjizi Književnost i kazalište: »Nikad nisam nastojao biti moderan, nikad nisam slijedio neke svjetske trendove u literaturi i kazalištu, nisam razmišljao o tome hoću li se dopasti nekim ljudima koji su zagovarali literaturu koja je bila u određenom trenutku popularna, jedino na što sam mislio u procesu pisanja bilo je kako na što sugestivniji način iskazati istinu svojeg srca...«

Zašto ovaj izlet k našem najprevođenijem i najizvođenijem suvremenom piscu? Zato što sam imao prilike pročitati njegov roman Nekoliko ptica i jedno nebo (Zagreb, 2016.), puno prije no što je objavljen i zato što se taj roman bavi Hercegovinom i fra Didakom Buntićem, hercegovačkim Mojsijem i posljedicama njegovog djelovanja, na vrlo sličan način kao što to čini i Anita Martinac u romanu Od Franje do Franje!

Osnovna priča je gotovo identična, no Gavran i Martinac je pričaju svaki iz svog kuta i životnog iskustva. Gavran nešto zamršenije, s više lutanja, a Martinac znatno direktnije. No, opći ugođaj, ton, određena skrušenost, ali i stalan prkos, iskrena religioznost i sudar s epskim Zlom, odlasci 17.000 djece s hercegovačkog krša u plodnu Slavoniju – tada prebogatu pokrajinu! – sve to izgleda kao duboko promišljena posveta Hercegovini u kojoj je fra Didak Buntić izrastao u mitsku figuru Spasitelja.

I Miljenko Stojić, već u prvoj pjesmi svoje zbirke piše:

»Fra Didak Buntić zagledan stoji,
dolje grad, ovamo Brig,
Bila udarila glad i bolest,
neukost i gola sila,
nesta ih uz Božju pomoć,
samo da potraje tako.«

Anita Martinac, pak, piše:

»Govorilo se tada kako je fra Didak, hercegovački Mojsije, odnio na carski dvor u Beč Karlu I., posljednjem austrougarskom caru, sedam vrsta kruhova iz Hercegovine: sijerak, kukuruzovinu s mekinjama, karišik, proso, šilj, bar i kljenovu koru. Obraćao se on i Zemaljskom upravitelju Sarkotiću pismom očaja vapeći za pomoć ljudima koji umiru od gladi. Trebalo je poduzeti nešto odmah, jer su kosci smrti došli u vršidbu i ne lomeći kose o kamen sjekli su nejake. Sjekli su djecu.« (str. 9. – 10.)

A Miro Gavran na početku svog romana priziva isti turobni povijesni trenutak:

»U predvorju samostana na Širokom Brijegu u dugačkom redu stajalo stotinjak ispijenih nesretnika s drvenim posudama u rukama. Bili su uglavnom starci i djeca.

Stojeći uz kazan iz kojeg se pušilo, fra Didak Buntić zaimačom je svakom od njih grabio podjednaku mjeru krumpirove čorbe i stavljao je u posudicu.

Izgladnjeli ljudi izgovarali bi riječ hvale, našto bi fratar uzvraćao:

– Bogu hvala!

Trajao je taj monotoni posao jako dugo, sve dok i posljednjem pogrbljenom starcu s troje izgladnjelih unuka nije udijelio skroman objed.« (str. 12)

Neka ironija povijesti dovela je do toga da se suvremena Hercegovina izrazito obogatila, a suvremena Slavonija je zastrašujuće osiromašena. Slavonija je postala zemlja graševine i ruševina, kulena i krvi. A Hercegovina je začudna zemlja čuda i nekakvog nadrealnog, Starozavjetnog izbavljenja. Možda je upravo Međugorje postalo odgovor na davnašnje, suzne molitve!?

»Nešto malo te poznam,
ali to je tako nebitno,
pitam se samo što te pokreće...
Na stranu uobičajeni odgovori.
Jesi li zbilja dotakla dno duše
tamo gdje se prelazi u davanje?
Upireš pogled prema Gospi,
gledam te i nastavljam razmišljati
tko te zapravo ovdje razumije...
A sve nas je okupila molitva,
pripadnost istoj skupini.« (M. Stojić)

Ostalo mi je u sjećanju, od prije nekoliko godina, jedno vjenčanje na zagrebačkom Gornjem gradu. Bio je smiraj toplog, kasnoproljetnog dana. Sjedio sam, uz nekoliko Talijana, na terasi ispred tadašnjeg muzeja Marton, a današnjeg Muzeja prekinutih veza. Dvije visoke Hercegovke – prepoznao sam karakterističan govor! – vrlo elegantne, u pripijenim svečanim, ali prilično kratkim haljinama, u lakiranim cipelama s vrlo visokim petama, izašle su, svaka iz svog tamnog BMW X5 terenca i vrlo odlučno, uz žurno lupkanje petica po asfaltu, krenule su prema, od mog pogleda skrivenoj, crkvi sv. Marka. No više od njih privukli su mi pažnju pogledi Talijana koji su okretali glavu za njima. U tim pogledima bilo je nečeg pobožnog, neke religiozne očaranosti zbunjujućom, nedostižnom, ženskom, gotovo amazonskom, ljepotom. Ta scena, na neki način, za mene je postala metafore Hercegovine...

»Valjale se teške jugoslavenske godine,
življah daleko, ali opet blizu,
pisma putovahu dugo, telefona ne bi,
sam iskušavah životnu sreću,
u zemlja vašoj, njihovoj, tko zna čijoj?//
Arapski učih s mislima na Hum i Bosnu
sjećajući se Turaka, janjičara, koca...
Samo, što vi imate s njima?« (M. Stojić)

Prokletstvo Hercegovine je i njen blagoslov – oštro hrvatstvo, ponekad odviše neupitno. Osobno volim direktne i oštre ljude koji imaju svoj stav, no Hercegovci bi trebali bar ponekad baciti i pogled ka Dubrovniku i gosparskom umijeću pregovaranja. Ponekad najkraći putevi nisu i najbrži.

Miro Gavran porijeklom je vezan uz Hercegovinu, ali je rođen u Slavoniji. Njegova biblijska trilogija Judita, Krstitelj i Poncije Pilat, sjajno se uklapa u duhovni svijet Hercegovine. Judita je moralna parabola o nekadašnjem i današnjem svijetu i iako je vremenski precizno locirana u dalekoj prošlosti, zbog blizine iz koje pratimo radnju, sve postaje nekako neugodno blisko i aktualno. Judita sama priča priču o sebi i tom promjenom očišta – sve je drugačije! Naime, u Bibliji nisu zaista važni konkretni ljudi – osim samog Isusa! – njihove sudbine uvijek se iznose u funkciji moralne poduke, zbog lakšeg razlikovanja dobra i zla! Dakle, važni su ljudi, a ne čovjek kao jedinka. Naprotiv, kod Gavrana, bitna je Judita i njene dvojbe, a ljudi ostaju negdje u pozadini.

Ovo navodim jer mi se ponekad čini da život ljudi u Hercegovini upravo ima nečeg biblijskog u sebi – u smislu važnosti ljudi, nasuprot nevažnosti konkretne osobe. Vjerojatno je baš taj stav, ponekad, na prvi pogled vrlo hladan prema pojedincu i omogućio da hrvatstvo opstane na tom tlu, tako vjerski izazovnom u sudaru triju religija.

Anita Martinac priča jednu obiteljsku priču, no glavni junak je Hrvatska.

»Istovremeno je predsjednik Tuđman davao velike napore za međunarodno priznanje samostalne i suverene države Hrvatske. Anica je svaku svoju molitvu izrekla za njega. A posebno joj je prirastao srcu, kada je pozvao na međusobnu pomirbu, te tako dao priliku mnogima da shvate koliko je zablude bilo u iluzijama komunizma. On ne će ponoviti pogrješku koju smo zbog ovisnosti o Italiji načinili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tako je govorila. Ova država stoji na sigurnim temeljima i sve što mogu još učiniti je da je preporučim dragome svetome Franji, a ja sad mogu sklopit oči. Za to sam živjela i za to sam sinove dala, govorila je Grgici s kojim je živjela.« (str. 262.)

U istom tonu piše i Miljenko Stojić:
»Pričaš mi nešto o Domovinskom ratu,
natucaš o ustašama, NDH i domobranima...
Teške su to teme za popodnevnu kavu,
traže se prilagodljivci, oni za novo doba,
s obrisima dosade u vodnjikavim očima.
Nisu se vratili s križnih puteva. Pa što.
Ostavili su kosti u tamnici. Nebitno je.
Oduzimali su im posao i kruh, bez veze.
Tjerali su ih u inozemstvo, lijepo putovanje.
Ma čemu ovo dosadno nabrajanje?«

Mislim da su svi – Gavran, Stojić i Martinac – otišli u jednom smjeru koji je daleko od glavnog puta suvremene književnosti. U vezi s putem kojim su krenuli, dozvao bih tri djela koja mi se čine vrlo inspirativnim za nadograđivanje i istraživanje katoličke povijesne poetičnosti. Remekdjelo je knjiga S posjeda Mrmora šarmantne Francuskinje Carole Martinez (2012.; upoznao sam je na Zagrebačkim književnim razgovorima). Riječ je o povijesnom romanu, s elementima fantastičnog, koji se razrješava na logičan način. Duboko katolička knjiga koja je bila u najužem krugu za Goncourtovu nagradu.

Remekdjelo je i film The Way (Put, 2010.) redatelja i glumca Emilia Esteveza, u kojem glumi njegov otac Martin Sheen. Tema je hodočašće u Santiago de Campostelu u španjolskoj Galiciji, odakle su, zapravo Estevezovi (koji su promijenili prezime u Sheen). Film je duboko religiozan na jedan poetično-suzdržan način. Remekdjelo je i roman (i filmovi) Kraj ljubavne priče (The End of Affair, 1951.) Grahama Greena. Tema je ljubav, preljub i Bog. Odnosno ljubav prema Bogu koja nadilazi bilo kakvu zemaljsku ljubav!

Pokušao sam otići jako daleko, kako bih došao posve blizu! Nadam se da mi nitko ne će zamjeriti alegoričnost i metaforičnost. Svatko bira svoj put, no često mu ga drugi sugeriraju... Hodočašća postoje kako bismo pročistili i ojačali svoju vjeru. Svaka iskreno religiozna knjiga osobno je hodočašće ka krajnjoj ljepoti, ka Tvorcu.

Dometi, 27., I. – IV., Rijeka, 2017., str. 187. – 198.