Miljenko Stojić, Stopu po stopu, Naklada DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Vrgorac, 2016.
»U daljini psi povremeno laju,
vozila jure svojim putem,
kasno je ljetno popodne,
nastojim napisati pjesmu,
na drugom katu samostana.«
Ovako glase početni stihovi pjesme »Slike«, prve u zbirci pjesama »Stopu po stopu« suvremenoga hrvatskog pjesnika Miljenka Stojića. Ne slučajno Stojić svoju zbirku pjesama otvara stihovima koji su svojim specifičnim vizualitetom zaštitni znak njegova pjesništva u cjelini. Jer, Stojićeva poezija najveću svoju snagu podaje upravo kroz vizualnu sugestivnost; ona i jest jedna velika slika, likovni brikolaž koji potiče na meditaciju, promišljanje, na proces gledanja, viđenja – a zatim i proviđanja.
Na poleđini knjige »Stopu po stopu« izdvojeni su sljedeći opažaji: »Pero Miljenka Stojića je suvremeno. Njegovo je pjesništvo misaono moćno. Dođe kao nit vodilja prosvjetljenja u povijesnu preplitanju i razmrsivosti pojedinačnih sudbina i sudbine cijelog jednog naroda.« Time je točno ukazano na ono što je sukus autorove poezije: ona, ako je suvremena, ne pokušava pretenciozno djelovati kao »statement« – naprotiv, odiše suptilnošću, smirenošću: »Lipe mi domahuju kroz prozor,/ u njedrima je nemir,/ borovi malo dalje planduju,/ baš ih briga za sve.« Poezija kakvu piše Stojić kao da teži tomu da se iščitavanju stihova pristupi kao procesu u kojemu se – stopu po stopu – zapada u neko drugo stanje svijesti, u kojemu tijelo postaje samo instrument za registriranje meditativne ugode, unutar čega duboka kontemplacija ostvaruje mir kao svoju konačnu svrhu. Stapajući misao po misao, san po san, nit po nit, profinjenim pjesničkim jezikom, Stojić postaje pjesnik slike, sugestivnosti, naznake.
Da je Marcel Proust svoj kolačić umočen u lipov čaj pretočio u stihove, oni bi vjerojatno zvučali poput Stojićevih »Slika«, »Kapi«, »Jednom u prolazu«; jer u ovakvim su njegovim stihovnim promišljajima detalji iz postojeće stvarnosti samo okidači, platforme za reminiscenciju. Međutim, tako se udubljujući u vlastitost, u sebstvo, Stojić se ne pokušava izolirati, štoviše: radi se o usamljenosti koja vapi za dijalogom, o duševnom pretresu koji traži empatičnog sugovornika. Stojić, u impresionističkom maniru promatra svijet oko sebe i pretače ga u bujicu čiste emocije koja se vraća natrag kao šapat, tihi, ali trajni obris. Upravo tišinom pjesnik, svjestan mjedene trajnosti stihovlja podiže svoj monumentum, odajući vlastito vjerovanje da je pisana riječ jedini smisleni način samosvjedočenja.
Osobito primjetan i zanimljiv je Stojićev odnos prema vremenu, osjetljivosti i prolaznosti istoga. Njegovi stihovi snažno odražavaju specifičan način na koji pjesnik suptilno jezički barata dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, namjerno ih ispreplićući bez naglašene svijesti o njihovim razgraničenjima. U svome izrazu on ne pribjegava deskripcijama i eksplikacijama, ne bavi se procesima nego stanjem kojeg najčešće stihovno odražava koristeći samo slike, samo nominalnosti, samo imenice, krojeći tako poeziju filmske protočnosti: »Jutro, molitva, računalo, knjige./ Podne, ručak, šetnja, rad./ Večer, vijesti, dopisivanje, počinak./ Među mojim prstima kao porculan puca vrijeme.« Kroz gomilanje slika, nabiranje sjetnih odbljesaka, isplivavaju nosive misli određene pjesme, pa i cijele zbirke: »...kao porculan puca vrijeme.« U neuhvatljivosti vremena, Stojić ipak nije filozofski patetičan – on je klasicistički racionalan, a modernistički rezigniran.
Svaki Stojićev stih i svaka pjesma u sebi nose cjelovitu dramu jednoga dana, nekoliko godina, jedne ere ili cijeloga naroda, ali su te drame predstavljene tek kao tragovi u neminovnoj prolaznosti vremena. Pjesnik pri tome ne pribjegava bjesomučnoj borbi protiv vremena, protiv nezaustavljivosti i promjenjivosti, štoviše, on svojom poezijom prigrljuje i nadilazi takvu vrstu bespomoći tragajući za potencijalnom ljepotom postojanosti.
Treba istaknuti i cikluse, konkretnije, pjesme poput »Toga dana«, »I tako«, »Multi-kulti« koje odražavaju autorov pjesnički način suočavanja s najosjetljivijim temama – ratom, komunizmom, aktualnim političkim realitetom. Progovarajući o tomu, Stojić nije klasičan angažirani pjesnik – on svome peru ne dopušta ispustiti gorčinu, pribjeći patetici ili borbenosti: za njega su to sjećanja, boli, promisli, opet – slike, neuhvatljive scene koje se ne daju nanovo »snimiti« ili »montirati«. Stihovi poput »..što je, tu je, idemo plivati, držati glavu iznad vode...« ponajbolje se nameću kao misli vodilje tih pjesama jer one nemaju pretenziju biti revolucionarne, borbene, pa moglo bi se reći ni svjesno angažirane, ali unatoč tomu u sebi nose snažnu dimenziju društvene i političke kritičnosti.
Miljenko Stojić kao pjesnik možda je u cjelosti ponajbolje osvjedočen kroz stihove pjesme »Susreli smo se«: »Ti obješen na križ,/ Ja obješen o život./ Bi to davnih godina./ Gledasmo se nijemo/ Dok plakati ne počeh./ Pogledao si me nježno./ I danas to još traje,/ Ne želim da prestane./ Susretosmo se jako.«
Ako je rečeno za Stojića da je suvremeni, moderni pjesnik, sva snaga i potentnost suvremenog izraza je u ovoj pjesmi reduciranog, jasnog, čistog, gotovo strogog izraza, ali vrlo intimnog, osobnog pristupa, bez pretenzija za »epskom relevantnošću«. Ako je Stojić, u ranije spomenutome ogledu, »misaono moćan pjesnik« – ova pjesma svjedoči njegovu sposobnost, pa i opredjeljenje da snagu probranih misli iskaže suptilnošću, nenametljivošću, jednostavnošću. Ako treba istaknuti osobitosti Miljenka Stojića kao pjesnika uopće, ovakvim se stihovima on u potpunosti otkriva, stihovima koji u sebi nose gigantsku snagu pjesničkog jezika, fenomena koji jednom riječju može iznijeti cijelu jednu dramu, popratiti cijelu jednu intimnu borbu. S punom sviješću o tome, Stojić je satkao svoju poetsku zbirku artikulirajući uvjerenje da je pisana riječ jedino što će nadživjeti »zrake života koje pršte i u vječnosti nestaju«.
Tina Laco
Hrvatsko slovo, Zagreb, 27. travnja 2018., str. 7.
 Osamljenost koja vapi za dijalogom | [ ] | 1115 kB |