Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.
Fra Miljenko Stojić, suvremeni hrvatski pisac i novinar, široko angažiran u franjevačkoj dobrohotnosti i zanosu, redovničkoj susretljivosti, snošljivosti i strpljivosti, sav predan vjeri i čovjeku, Crkvi i domovini, pored mnogih zasluga u pastoralu, edukativnih i administrativnih zaduženja, neki bi se njegovi vidovi djelovanja mogli izdvojiti: pokrenuo je rad Informativnoga centra »Mir« Međugorje (1993.), dopredsjednik je Povjerenstva HBK i BK BiH za hrvatsku martirologiju te koordinator središta HSK za istraživanje zločina nad Hrvatima kao i dopredsjednik Odjela HNS-a BiH za Drugi svjetski i Domovinski rat.
Piše pjesme (do sada je napisao 10 stihozbirka), kratke priče, oglede, kritike, slikovnice, romane za djecu, a bavi se i prevodilaštvom te je objavio i multimedijalno izdanje Svetište Kraljice Mira (ICMM, Međugorje, 2000.)
Pred nama je njegova knjiga pjesama Jednom, objavljena u ožujku 2019. koja se sastoji od sljedećih dijelova: Zavirih danas, Toga sam dana ponovno čitao, Ogrnuti jedno drugim i Njegov život.
U prvoj pjesmi ove zbirke pjesnik, koliko god bio zatrpan problemima svakodnevice, svjetskim i domovinskim teretom egzistencijalnih, socijalnih, kulturoloških, vjerskih, etničkih, etičkih, zdravstvenih, političkih i drugih pitanja i zapreka, zna da se ne smije odustati od cilja. Putovi znaju biti blatnjavi i bez nekoga reda, a ipak nekamo vode, netko im je na kraju, reći će on uvjerljivo, promišljeno i odlučno svoj credo, u prepoznatljivu stilu – jezikom svakodnevice, i to »jezikom opominjućeg priopćavanja«, kako je dobro zapazila književna kritika kad se govori o Stojićevu pjesništvu.
Ovaj pjesnik kao da ostvaruje poetička načela Williama Butlera Yeatsa koji je smatrao da stihove treba pisati jednostavno, »ali s poetski intenziviranom sintaksom«. I doista fra Miljenkov je jezik uistinu jednostavan, ali stilski pročišćen i literarno prikladan za njegove poetske samogovore i lirske crtice. Nakana mu je biti posve autentičan, cjelovit, logičan i jasan te posvećen Bogu i čovjeku, i kozmosu i zemaljskom životu, posebice svojoj domovini.
Svoju domovinu i svoga čovjeka prati i s dijakronijskoga i sinkronijskoga motrišta, a navlastito ga brine budućnost hrvatskoga naroda, pa je kao takav do kraja zauzet te odvažno, hrabro i ustrajno radi na njezinu dobru u čemu vidi smisao svoga postojanja i razloge svoga angažmana na njegovanju i čuvanju nacionalnoga identiteta i domoljubnoga integriteta. U tom se smislu on ne bi pogađao, cjenkao niti prilagođavao, nego odvažno onemogućavao konformističku najezdu pomamljene gomile – navalu »amorfnih masa« potrošačkoga mentaliteta. I ako se promotri Stojićev sveukupan rad, a usporedo s tim i njegovo pjesništvo i uopće pisano djelo, vidjet će se kako je ono živo svjedočenje života, napose od početka 90-ih godina XX. stoljeća ono je pravi seizmogram društvenih promjena, počevši od Domovinskoga rata do poratne epohe. Unatoč svemu, ne bi želio podleći uboštvu duha niti se prepustiti inertnoj, samoživoj »posivjeloj svjetini« kao ni automatizaciji ni bilo kakvoj rutini, nego bi htio tražiti i iznalaziti smisao te tumačiti i oblikovati značenje i na koncu stvarati zrnca ljepote – pisati pjesmu – kako bi se oplemenio život i osnažio ljudski i stvaralački integritet.
Stojićev pjesnički jezik proistekao je iz životne svakodnevice, to je »govorni jezik« koji se spaja s dinamikom novinskoga diskursa, a koji, opečaćen dijalektalnim blagom piščeva zavičaja, djeluje evokativno izazivajući duboke i razgranate asocijacije često gnomski izražene, posebice pri spomenu bitnih osoba, načela, znakova i doživljaja koji se trajno pamte. Njegova je pjesnička riječ tečna, spontana, autentična, često ritmički obilježena, asocijativno skokovita i sklona povremenim digresijama. Njegov je lirski govor i uopće pjesnički stil izvoran i izravan te koliko god bio čvrst, pa i tvrd, on je podatan i bogat, posebice je sintaktički elastičan te su njegovi pjesnički izričaji skladni i uspješno ukomponirani – sljubljeni u niske prirodnosti i funkcionalnosti.
Pjesma je Stojiću suputnik i supatnik, najvjernija družica i u zlu i u dobru, ona mu je usud i utjeha i zato je ne ostavlja, kako govori u pjesmi Moja pjesma. Polazeći od zemaljske stvarnosti, a u daljini sluteći otajstva metafizičkih predjela, on pomno prati, lucidno zapaža, sastavlja i dijeli te transformirajući nanovo uobličava bitne znakove svoga putovanja, zapravo ostvaruje svojevrsne evokativne sklopove koji su kadri podsjetiti nas na nešto važno – na bitnu osobu, izniman događaj, dojmljiv razgovor itd.
Kad Stojić kaže: »Vidjet ćemo Boga licem u lice,/ ako nas sveti Petar k njemu pusti./ Zato laštimo svoj ovozemaljski lik«, onda u tom zaključku, potaknutu vjerom, vidimo kako je umješno i sugestivno ostvaren »objektivni korelativ« i to na vrlo jednostavan način sakupljajući riječi »iz rijeke svakodnevice« te pronalazeći i pripravljajući razne lekseme, semanteme i sintakseme koje će domišljato i dojmljivo uklapati u svijet svoje pjesme ne zapostavljajući poetski ali ni nebeski cilj koji je poentiran u posljednjem stihu kao svojevrsnoj opomeni.
Šimun Musa
Večernji list, Zagreb, 8. svibnja 2019., str. 40.; hrsvijet.net, 24. svibnja 2019.
