Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.
Očigledno je sudbina hrvatske literature kroz dugi niz stoljeća da se kreće na dva kolosijeka, jednim službenim, legalnim i poželjnim i drugim neslužbenim, nelegalnim i zato uglavnom medijski prešućivanim. Podsjeća me to na probijanja planinskim bespućima hercegovačkih uzgajivača duhana, koji su birajući skrivene putove u strahu od žbirova, dolazili do ilegalnih trgova gdje su pribavljali sredstva neophodna za život svojih obitelji. Samo ovdje je riječ o probijanju u javnost onih osjećaja, tradicija i temeljnih istina koje narod čuva zatomljene u sebi, te su nepoželjna, čak i proskribirana pojava u onome istome javnome mnijenju koje se kune u slobodu osobe i u pravo na različitost.
I tako svakim kolosijekom vlakovi, iako u istoj državi, putuju šutke, bez šuma i zvižduka i zaustavljaju se i primaju putnike na različitim postajama, a samim time i putnike s različitim itinererima i voznim kartama. Ukoliko se, pak, koji od putnika nekim slučajem ili čak namjerno nađe u onome drugome vlaku, doživljava ga se i postupa s njime kao sa subverzivnim elementom i kao s putnikom bez valjane karte, pa ga se, šutke i krišom ili uz veliku buku izbacuje napolje jer spomenuti kolosijeci, kao što je javno poznato, nikako ne vode u istome smjeru. Tako je hrvatsko narodno biće razjedinjeno. A koliko je to bolno i riskantno postaje jasno ako imamo na umu da opstojnost svakoga naroda ovisi o tankom sloju koji čine njegovi intelektualci i njegovo svećenstvo.
Izvan ovoga konteksta, nemoguće je sagledati pojavu Miljenka Stojića, kao javne osobe i autora brojnih djela, a u ovom slučaju pjesničke zbirke naslovljene riječju »Jednom«.
Zanimljiva je višeznačnost ponuđenoga naslova. Je li to jednom - davno, ili jednom sada, ili samo jednom, ili pak jednom i nikad više, ili jednom zauvijek? Ili se autor samo zaigrao, puštajući čitatelja da ova različita značenja jednostavno preskoči i zađe u meso zbirke.
Miljenko Stojić, mene se doima, kao pjesnik koji ne skida sa sebe jaknu novinara, osim možda kad je u habitu. Zbog toga i djeluje kao zasebna autorska pojava. U njegovim je stihovima čas naginjanje prema poetskom nadahnuću, čas prema izvješću ili raspravi, ili mu stih popušta proplamsaju propovjednika, koji čini sve da probudi uspavanu savjest. A sva tri svoja svojstva i sav raspon svojih snaga upregnuo je u domoljublje, čuvanje svoga hrvatskoga tla i narodnoga bića.
Vjerujem da ima onih kojima ta senzibilnost djeluje pretjerano, a nekima i ekstremno. To me jako podsjeća na one vjernike koji tvrde da oni ne ližu oltare i idu u crkvu samo nedjeljom i velikim blagdanom, ali u isto vrijeme kad su zaljubljeni žele biti stalno uz voljenu osobu i tome nikad ne nalaze prigovora. Jer im je ta ljubav u duši i u krvi. Zašto onda svatko ne bi mogao biti tamo gdje je njegova ljubav? Zašto bi to bilo pogrešno? Zar zato što jer drugačiji? Kao da čovjek ne može biti zaljubljen u svoju zemlju i ljude. Koji puta, jednostavan čovjek osjeća silnu ljubav prema svojoj domovini čak i kad te ljubavi nije svjestan. Sjećam se nekoga hrvatskog radnika koji je dugo radio u Maroku, pa je, kad se konačno vraćao zrakoplovom u domovinu, izjavio: »Kad smo prešli hrvatsku granicu, bilo mi je svejedno ako se baš i srušimo, samo da sam konačno na svome!« Tu je ljubav izletjela iz srca koje je nije bilo uvijek jednako svjesno. Ali, intelektualac je svoje ljubavi prema zemlji i narodu itekako svjestan, jednako kao svećenik ili redovnik svoje ljubavi prema Bogu. I oni je očituju. Je li to zlo? Zar zato što je to u pjesmama? Zar je ta ljubav samo za sakristiju? A u isto vrijeme npr. Isusov govor na gori, ili Pjesma nad pjesmama, ili Pavlova pohvala ljubavi spadaju u najveće dosege svjetske književnosti. Zar u ovo vrijeme književnost treba šutjeti? Dakle, takav prigovor može doći samo iz dva smjera: od neupućenih ili od zlonamjernih. Trećega nema.
Prema tome pjesnička zbirka »Jednom« Miljenka Stojića ima pravo na svoje legalno postojanje. Hoće li je mediji u rukama ili pod utjecajem pojedinih društvenih struktura dočekati ovako ili onako, stvar je njihova uredništva i njihove medijske slobode.
Želio sam međutim konstatirati da se paralelno s glasom struktura vlasti, zbog prešućivanja, književnost i dalje kreće onim drugim kolosijekom, a kao što vidimo u novije vrijeme, baš se u mrežama nezavisnih digitalnih medija javlja onaj drugi glas (namjerno ne želim reći oporbeni), već glas koji nastoji ići kolosijekom općega dobra. I baš to je glas istine.
Jasno je da nije lako vladati zemljom s bezbroj silnica. Ali, postoje područja debeloga zastranjenja, koja kad se jednom takvim putem krene, sve što se čini postaje pogrešno. Navest ću samo za primjer: prema izračunima stranih ekonomista, blagostanje u zemlji kao što je Hrvatska nije moguće postići bez sedam milijuna stanovnika. Ako je, dakle, ta ocjena točna, onda je pogrešno sve što čine upravne strukture naše zemlje, ukoliko ne uzmu ozbiljno i najhitnije u obzir ovu činjenicu. To je dakle područje u koje treba uprijeti sve stvaralačke sile, jer u protivnom upadamo u sve veće siromaštvo, a pri tome najprije i najdublje najsiromašniji slojevi naroda. A takvih primjera ima puno. Zar su, dakle, zlonamjerni intelektualci koji upiru prstom u ove stvari, i to na sve načine, pa i u stihovima? Daleko sam od pomisli postavljati se sucem ljudima iz područja u koja se ne razumijem, ali, ako me starica u 102 godini zaustavi ispred TV ekrana i kaže: »Stani i slušaj!«, a ja zastanem i čudim se, je li moguće da ona to razumije i da mi ukazuje na državni ili društveni problem. Zar je moguće da i ona to jasno vidi? Ako je tome tako, onda za mene nema dvojbe. Istina je glasna i kad šuti, istina govori i iz staračke postelje, iz bolesničkoga kreveta, iz dječjega krevetića, iz majčine utrobe. I stići će svakoga koji se pravi da ne čuje. Prema tome, ako netko posudi glas i progovori, makar »Jednom«, u ime tolikih koji to nisu u stanju i ne mogu, u najmanju ruku, nije za osudu...
Božidar Prosenjak
Osvit, XXVI., 101-102, Mostar, 2020., str. 185. – 187.
