Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.
Miljenko je Stojić snažna pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Riječ je o franjevcu koji se svakodnevno iskazuje velikom marljivošću i intelektualnom širinom. Piše pjesme i prozu, književna djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne članke i prevodi sa stranih jezika. Bavi se novinarstvom, književnom kritikom, postulator je kauze za proglašenje blaženima ubijenih širokobrijeških franjevaca 1945. Uz književni i duhovni rad stigao je studirati u Jeruzalemu na izvoru naše duhovnosti i magistrirati u Rimu. Djelovao je kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih i vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu. Godine 1993. pokrenuo je Informativni centar »Mir« Međugorje. A 1997. i Radiopostaju »Mir« Međugorje. Pokrenuo je i agenciju MIRIAM, uložio veliku energiju u rad povjerenstava za uređivanje i obilježavanja grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća u raznim općinama u Herceg Bosni. Dopredsjednik je Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij te koordinator Središta HSK za istraživanje zločina nad Hrvatima. Navedene obavijesti nisu cjelovite, ali dovoljno kazuju o radinosti Miljenka Stojića, širini njegovih zanimanja, ali i velikom broju obveza koje je preuzeo.
Kao pjesnik Stojić se javio 1994. zbirkom »Unatoč svemu« (Naša ognjišta, Tomislavgrad). Slijede zbirke »Pjesma blizini« (1995.), »Kaplja« (1997.), »Sirovi blues« (2001.), »Golgote glas« (2002.), »Dobro jutro, kolonijo« (2009.), »Kapaju sjene« (2010.), »Stopu po stopu« (2016.). Godine 2000. u Zagrebu objavljene su mu izabrane pjesme pod naslovom »Prijatelji«.
Godine 2005. Miljenko Stojić objavljuje knjigu kratkih priča »Ne dirajte bijelog labuda«. Drugu knjigu kratkih priča objavljuje 2014. pod naslovom »Propetlje«.
Miljenko Stojić je stekao ugled i kao književni kritičar. Posebno su zanimljivi njegovi kratki prikazi knjiga prilagođeni suvremenim medijima.
A tu su i ogledi na razne teme. Do sada je objavio 8 takvih knjiga.
Pisati romane i kratke priče za djecu s toliko obveza koliko ih ima Miljenko Stojić pravi je podvig. Do sada ih je objavio četiri. To su »Računalko« (2007.), »Mirkove priče« (2010.), »Did Jozo« (2013.) i »Cvrk-cvrk« (2017.).
Zanimljivi su i Stojićevi prijevodi. Riječ je o slijedećim knjigama: »Sa svetom Klarom« (1993.), »S onu stranu side« (1999.) i »Razgovori svetaca na Trgu sv. Petra« (2001.).
Zbirka pjesma »Jednom« podijeljena je u četiri ciklusa. To su: »Zavirih danas«; »Toga sam dana ponovno čitao«, »Ogrnuti jedno drugim« i »Njegov život«.
Miljenko Stojić u zbirci koju predstavljamo slijedi prepoznatljivu poetiku, ali i predmetno-tematsku razinu. Pjesme su mu prožete domoljubljem i rodoljubljem, poneke i politički aktualne, ali svaka je od njih zanatski izbrušena i na potrebnoj estetskoj razini. Npr. u pjesmi »Hrvat i oni«, koju je posvetio Zvonimiru Čiliću, nalaze se aktualni, u smislu politike, stihovi:
Na sudu u Haagu,
objesili Hrvatsku naglavačke,
rekao bi stari dobri Matoš.
Pitali su ga stvarno svašta,
njega iz srednje Bosne,
pa i kad je unovačen.
Rekao im je odlučno: Nikada,
ja sam se sam rado prijavio.
(…)
On, Hrvat, u kasno popodne,
uz njihove prazne poglede,
časno je pisao stranicu života,
gledajući u oči obitelji,
gledajući u oči svoga oca
što na Križnom putu nesta.
Ciklus pjesama »Uputi se« očito je nastao nadahnut Jeruzalemom. Riječ je o vrlo nadahnutoj poeziji koja, čini mi se, prvi puta uvodi Palestinu u hrvatsku poeziju.
Palestina prolazi kroz moje misli,
spušta se popodne Velikog četvrtka,
razmišljam o vremenima i ljudima.
Bio sam tamo nekih davnih godina,
udisao mirise, borio se i živio.
(iz pjesme br. 1)
Sve pjesme u ovoj zbirci pisane su slobodnim stihom. Neke u kraćoj formi, neke u formi soneta, a neke u dužim oblicima.
U pjesmi »Pas, crni i ja« Stojić vrlo nadahnuto i pjesnički razložno govori o svojim sjećanjima na Palestinu.
Na toplom žarkom suncu
ljeskala ti se crna dlaka
poput beduinskog šatora u pustinji.
Samo sam te gledao nijemo
i polagano šetao svojom stazom.
Oprosti, nisam sada za prijateljstvo,
neke važne misli prebirem po glavi,
osjećajima tu mjesta nema.
Okrenutost vlastitim mislima ponavlja se nekoliko puta u ovoj zbirci. U pjesmi »Putovanje« završni stihovi glase: »Ustrajno prebirem misli u glavi,/ Nazire se sunce i zavičaj«.
Ukoliko je to moguće, sažeo bih sadržaj ove knjige u završne stihove pjesme »Blizina plamti«:
Ma, nije svijet raspukao, ljudi moji,
svijet je raspet u neko kasno popodne!
Dijete čupa majku za skute haljine,
blizina plamti dok se spušta večernji sat...
Ovo je naša zemlja, naš trg, naši ljudi.
Stojić je uspio vrlo jednostavnim riječima, gotovo razgovorno, ostvariti pjesničke cjeline u kojima na trenutke čitatelj zadrhti: ne će li stihovi prijeći u prozu i napustiti poetsku cjelinu. No, Miljenko Stojić vrlo dobro vlada poetskom disciplinom i brusi svoje stihove, dovodeći njihov sjaj do ivice iza koje se naslućuje pjesma u prozi, ali ne prelazi tu granicu. U svakom slučaju, zbirka pod nazivom »Jednom« stilski je vrlo poticajna, a sadržajem ona je svjedok vremena u kojem pjesnik živi i usuđujem se kazati reakcija pjesnika na aktualne i povijesne dileme, zagonetke i procese kroz koje prolazi, koje mu nameću ili ih sam sebi nameće narod kojemu pripada.
Đuro Vidmarović
Osvit, XXVI, 103-104, Mostar, 2020., str. 235. – 237.
