Polako je dolazio i taj dan. Prva sv. pričest. Dugo je Marko razmišljao o svemu. Morat će se tada i ispovjediti. Malo ga to strašilo. Kako će svoje grijehe reći onome fratru kojemu su se znali i rugati? Imao je neke prastare sandale, neke šarene hlače su mu virile ispod habita i što im je drugo preostalo nego se smijati. Ne će me valjda tada povući za uho, razmišljao je. Sjetio se. Fratar ne smije ništa odati što je čuo na ispovijedi. E, to je dobro. Ali ono s uhom još mu nije bilo jasno. To je unutar ispovijedi, ništa ne odaje pa bi mogao posegnuti za tim. Ipak, nikada nije čuo da se dogodilo nešto takvo. Valjda ne će ni njemu. Bilo mu je odmah lakše.
Išao je kroz proteklo vrijeme revno na vjeronauk. Naučio je tako mnogo iz Svetog pisma. Nije bilo dosadno, iako je mislio da će biti. Ali vjeroučitelj je zanosno pričao, zanimljiv je bio i priručnik, a najzanimljivije izdanje Svetog pisma za mlade.
Ima dosta slika i nije onako nabijeno tekstom kao za odrasle. Neka, njima to treba, lošiji su od nas djece, tješio je sam sebe. Valjda ne će i sam biti takav kada odraste. Vratilo ga to u stvarnost. Onakvi smo kako se vladamo, a ne koje smo životne dobi.
Još nekoliko dana i slavlje će početi. Naslutio je i da će ga roditelji te rodbina nečim darovati. Nije valjda da će se sjetiti tableta?! Recimo, jednoga od onih novih. Imaju u sebi ugrađen projektor i na svakom zidu, svakoj plohi, možeš prikazivati ono što imaš u njemu. Napucaš ga crtićima i raspali. A mogao bi i kakvim svetopisamskim filmom. Recimo onaj o Mojsiju je vrlo zanimljiv. Ili onaj o Masadi. Nema toga izgleda u Svetom pismu, ali govori o tim vremenima. Židovi se povukli u neku tvrđavu na vrhu brda i nisu dali blizu Rimljanima koji su ih htjeli pokoriti. Ali Rimljana je bilo više i morali su popustiti. Svi su izginuli na svojim položajima što je Rimljane zadivilo. Tako se bori za domovinu. Ma i sam će možda biti vojnik. To je baš lijepo i hrabro.
Dok je razmišljao o danima pred sobom, po tko zna koji put stajao je pred crkvom gdje će se sve dogoditi. Baš mu se sviđala. Kamena, nekako skladna, lijepa. Upravo su joj obnavljali zvonik. U tu svrhu sa svih su ga strana opkolili skelama i mrežom. Bilo mu je jasno zbog čega skela, ta kako bi drukčije to izveli, moraju se nekako popeti. Možda jednoga dana ljudi to budu radili pomoću dronova, ali sada je tako. Mreža je bila tajanstvenija. Nije se puno ni vidjelo kroz nju. Pa da, udario se šakom po čelu kad je opazio kako tuku kamen. Ona zaustavlja prašinu, tako jednostavno. Približio se da to bolje vidi. Čini mu se da nije prošlo ni nekoliko sekundi kad je nedaleko od svojih nogu, tik uz mrežu, očuo udarac. Stresao se od straha. Onome djelatniku tamo negdje gore iz ruku je ispao neki ključ. Da ne bi mreže, možda bi baš njega po glavi ili barem nozi, tko zna. Od straha je šutio, a drugi djelatnici su pogledavali je li sve prošlo u redu.
Iako je i sam razmišljao o svemu, otac mu je kasnije pokušavao objasniti kako moramo imati neku mrežu u svome životu. Nije ga najbolje shvatio, zna samo da je govorio da je Bog onaj tko nas uvijek čuva. Valjda je to ta mreža, ne zna, ima vremena shvatiti će bolje. Međutim, ono što zacijelo zna jest to da ga je Bog ovog puta sačuvao od ozljede. Zahvalit će mu na tome na svojoj prvoj sv. pričesti, i na mnogo toga još.
Miljenko Stojić
Cvrčak, VI., 24, Međugorje, ožujak-travanj 2016., str. 19.