Sjedilo je društvo u svom omiljenom kafiću. Šumili su morski valovi. Turisti otišli, a mještani došli do zraka. Nešto se i zaradilo, moći će se progrmjeti zima i onda ponovno isto: gužva, trka, pa spokoj tijekom hladnijih dana.
Jedino im je ta nova pošast remetila mir. Nisu se oni nje bojali, poteškoća je samo bila da su se stvari neprestano mijenjale. Više ne znaš je li smrtonosna, ima li za nju lijeka, dokle će trajati. Brzo su shvatili da su u pitanju ipak neke više igre. Stali su se smijati i njezinom nazivu: Covid-19. Pripametno, nema što!
»Vidi se da onaj naš biskup nije uzalud učija velike škole. Spasi nas od ovoga zla«, nastavi priču Markica.
»Ništa on nije učija. Da je išta učija, ne bi narod odbija od sv. mise«, odgovori mu Oli.
»A vidi pametnjakovića«, rugao se Roko. »Popili jutarnju kavu i misle da sve znaju. Di ste vi, di naš vrli biskup. Ima on više u malom prstu nego vi u toj čitavoj svojoj glavurdi.«
Mate je šutio. A i nije sve najbolje čuo. Galama u kafiću i glazba nikako nije odgovarala njegovom narušenom sluhu. No, nije mu bilo žao. Odgovarala mu je jutrošnja isključenost iz društva.
»A što ti samo šutiš? Očito si za ovog našeg biskupa. Neka ti bude. Svako ima pravo na gluposti«, bockao je Rumeni.
»Nemam pojma o čemu govoriš. Biskupa niti poznam niti me zanima. Vidim samo da u poslidnje vrime mnogima ne sida kako treba. Dovatija se nešto ove pošasti pa mu narod zamirija.«
Gledali su u Matu. Pogađa nekako srž misli svih njih. Stvarno, što mu je sve ovo tribalo?
»A kako ga ono zovu? Napridni, tako je! Možda nisu ni pogrišili. Brat bratu, ima stotinjak kila«, pokretao je opet priču Joskan.
»Neka on napriduje kako god oće, ali neka se nas okani. U crkvu triba ić i Boga molit, bila vaka ili nakva vrimena. Pa ko će nam pomoć ako ne će Bog? A oni se dovezali nekakvi cjepiva, kao da je to Sveto pismo. Ma to je samo muženje love i ništa više.«
»Vidi ti Lovre, kako on okreće vodu na svoj mlin. Pa ko ti smeta ić u crkvu. Odemo i mi, ali nismo tako pripobožni. Ni začina ne treba priko načina«, pametovao je Markica.
»Zar niste čuli da je don Miljenko rekao da se trenutno ne more u crkvu? Nema on ništa protiv toga, samo je na gubitku zbog milostinje«, pokušavao je ispasti zanimljiv Roko. »Napridni je zabrinut za naše zdravlje i odlučija kako je odlučija. Kada se stanje malo popravi, moći će se opet u crkvu. No, ne u gomili kao do sada. Broj će biti određen. I kad uđeš unutra ne smiš biti blizu jedan drugoga. A sačuvaj Bože da bi nekome pružio ruku, taman da se oćeš s njim izmirit. Na ustima ćeš morat imat brnjicu ko ona ćukenja, oću reć maskicu, morat ćeš se i poprskat onom vodom koja meni sliči na onu vodu za buve, morat ćeš...«
»Stani malo. To si sve negdi čita i sad nama ovde pametuješ. Briga me i za tebe i za Napridnog. Dobra loza sve rišava. Mali, dođider vamo.«
Složili su se s Olijem. Jutro je, što su zapeli za tako ozbiljne teme. Triba se opustit.
Mate je i dalje šutio. U jednom trenutku se podiže i krenu prema vani.
»Ej, kud ćeš«, zaustavljao ga je Joskan? »Popi jednu s nama, bit ćeš raspoloženiji.«
»Odo na misu.«
»Zar nisu čuo što smo govorili? Napridni, biskup, zabranio misu. Nema je, vrata su zatvorena.«
»Čuo sam i nisam čuo. Briga me za biskupa. Obljetnica mi je ćaćine smrti. Odo ja da don Miljenko rekne misu.«
Šutjeli su. Što bi drugo. Gledali su kako vjetar vani baca tamo i ovamo opalo lišće, gledali su kako Mate polako zalazi u dvorište obližnje crkve.
Don Miljenko se u sakristiji polako pripremao za ovu neobičnu sv. misu. Nedjelja, naroda nigdje, on sam. Ni remete nema. Ma ni u ratu nije bilo ovako. Što li poglavarima pada na pamet!? Vjerojatno ih prisilila odgovornost na ovakvo ponašanje, pokušavao ih je opravdati u pameti. Ne može baš tako biti. Ima biskupa koji su odredili sasvim drukčije, koji se teško odriču vanjskih znakova kršćanske vjere. Kako bi se on vladao da je na njihovom mjestu? Prolazile su mu sve te misli glavom, iako je osjećao da bi se trebao sabrati i tek poslije o tome razmišljati.
Čuo je kucanje. Tko je sad? Nije valjda da je policija došla provjeravati koliko ih ima u crkvi? Čitao je o tomu i neprestano se ljutio. Neka provjeravaju u trgovačkim središtima, kockarnicama, disko klubovima...
»Naprijed«, poviknuo je.
»Hvaljen Isus i Marija«, učtivo je Mate pozdravio i zastao na vratima.
Don Miljenko se mrvicu zbunio. Bilo mu je drago da ga vidi, ali biskup je oštro zaprijetio da se njegove odredbe ne smiju kršiti. Što sad?
»Znaš, Mate...«, počeo je don Miljenko.
»Znam sve, ne tribate se truditi. Ne ću Vas ja uvalit u nevolju. Danas je oblitnica smrti moga ćaće, pokoj mu duši. Tija bi da reknete misu za pokoj njegove duše. Govorija sam Vam o tome neki dan. Razmišlja sam ja i vako ćemo. Ti budi na otaru, nemoj zatvarat crkvena vrata, ja ću biti na njima i slušati misu. Niti si ti prikršija biskupovu zabranu niti sam ja, odnosno moj ćaća, osta bez mise. More?«
Nije loša ideja, mislio je u sebi don Miljenko. Neka bude tako. U svakoj nevolji treba naći načina da se čovjek iz nje iskoprlja.
»Evo ga, vraća se, sigurno ga je pop najurija. Ka da ne zna da mise danas nema.«
Rekao je ovo netko i svi su se okrenuli prema Mati koji je polagano išao s vrha crkve prema njezinu dnu ili prema kafiću. Likovali su u sebi. Baš će mu natrljati uši, morat će platiti jedan krug.
»A što se sad ukipija na vratima crkve? Vidi ga. I križa se. Daj Markica, ti imaš ćale, vidi što on zapravo radi? Kao da sluša misu i odgovara što triba?«
Naćulili su uši. Stvarno je pop počeo s misom. Ne čuje se najbolje, proleti po neka riječ, dovoljno da zaključiš o čemu se radi. Svašta!
»Kud će sad Mate? Nije valjda da će uteć ća? E, svašta se danas događa. Stvarno zanimljiv dan.«
Stao je Mate pod prozor crkve koji je bio najbliže oltaru. Vidjeli su i da je malko odškrinut. Što li sad namirava?
I drugi su u kafiću počeli pratiti ponašanje Matina društvanca, odnosno njega samoga. Netko je ugasio glazbu. Zavladala je tišina kao u crkvi.
Opazili su da Mate nešto viče. Šijao je i rukama, kao da ga vidi don Miljenko iz crkve. Naperili su uši. Netko je prasnuo u smijeh.
»A budale, viče onomu tamo da glasnije govori. Što nije opra uši kada je poša od kuće«.
Bila je to neslana šala koja se nije baš svidjela Matinu društvancu. Pogledom su tražili govornika, a on se jednostavno umirio.
Lovro se digao bez ijedne riječi te se užurbano zaputio prema Mati. Gledali su što će biti. Ništa. Prekrižio se i stao pored njega. Tišina je u kafiću počela daviti u grlu. Matini pajdaši su počeli curiti vani kao voda u kasnu jesen. Neki su stali kraj njega, neki na crkvena vrata. Pridružili su im se ubrzo i neki iz kafića. Neki nisu, otišli su ljutiti jer im je sve ovo pokvarilo jutarnju nedjeljnu kavu. Neka se oni samo mole Bogu, a nji neka ostave na miru! Vidit ćemo oće li im Bog pomoć kad ova pošast još jače stisne!
Nakon mise Matino je društvo nahrupilo opet u kafić. Trebalo se počastiti, nakon svega ovoga. Jedan se prodera:
»Don Miljenko danas triba častit.«
»Čime, kada niko nije pokupija lemuzinu«, okrenu Lovro na šalu.
»Mi ćemo ju sada pokupit, toplije je ovdi nego vani, dat će i gazda kafića, i to više jer je cilo vrime ovdi sidija. A don Miljenko neka časti«, bio je onaj uporan.
»Hoću, vratile se moje ovčice«, šalio se on ulazeći polako u kafić.
»Ma kakve ovčice, ovnovi«, dometnuše svi nekako u glas.
Miljenko Stojić
3. mjesto na Natječaju za kratku priču – Andrija Zeljko, Široki Brijeg, 9. studenoga 2022.; Vitko, XVII., 21., Široki Brijeg, 2022., str. 137. – 139.