Bio je svibanj. Zagrebački. Topal. Godina 2023. Hrvatsko društvo katoličkih novinara dalo mu godišnju nagradu za pisanje o hrvatskom žrtvoslovu. Ma nije samo pisao, i govorio je, ali dobro. Imao je neodređen osjećaj u želucu. Godišnja nagrada, zbog njih.

Do mjesta gdje će ručati nije bilo daleko. Jablanovac. Svi nagrađeni, i oni koji su ih nagradili. Naravno, ako se nekome zbog nečega nije žurilo.

Padale su mu na pamet osamdesete godine. Tu je nedaleko stanovao i započeo sa studijem. Filozofija, teologija, otvarala se vrata života. A nedostajalo je tada kave, deterdženta, puno toga. Pravili se redovi pred prodavaonicama u gradu. Uzmeš bicikl, staneš u taj red, nabaviš koliko ti nabaviti daju, pa tražiš drugi red. I tako dok ne misliš da je za taj dan dosta. Jedna država je propadala.

»A Vi ste, Miljenko, stvarali Radiopostaju "Mir" Međugorje?«

»Izgleda. Bilo je to u okrilju Informativnog centra "Mir« Međugorje. Najprije on, pa onda ona. Nije baš kao u zemaljskom raju, ali tako je bilo.«

Nazočni su bili raspoloženi. Pilo se pivo, naručivalo jelo.

On je zaplovio u ostvarene snove. Godina 1993. Došao iz inozemstva sa studija, s jednogodišnjom postajom u Zagrebu, s obilaskom bojišnice od početka, s.... I odlukom da će nastaviti stvarati književnost. Bio je prestao, za nekoga dugih desetak godina, njemu su proletjele. Zagreb, Jeruzalem i okolne zemlje, Sarajevo, Rim, Pariz, London, New York... Išlo je vrijeme kao rijeka dolinom.

Kraljica Mira je obraćala ljude. Već desetljeće. Pratio je to i nastojao »živjeti« njezin pohod. Vicka, Marija, Ivan... ušli su u njegov život.

Upitaše ga bi li mogao poraditi nešto glede informacija u Svetištu. Poraditi nešto!? Osjećao je da se tu može puno toga učiniti. Fra Ivan mu je dao odriješene ruke, ali dogovarali su se o svemu.

»I što rekoste za radiopostaju?«

»Za što?«

»Za radiopostaju«, bio je uporan Siniša.

»Da, bilo je to zanimljivo vrijeme. Napravili smo ju da bismo poglavito širili Gospinu poruku, govorili o njezinim plodovima. Išlo je.«

Opet je zaplovio mislima.

Trebalo je tome nečemu dati ime. Kako bi zvučalo: Obavijesno središte »Mir« Međugorje? Hm. Tko će to od tuđinaca razumjeti. Informativni centar »Mir« Međugorje. Ne treba prijevoda, svi će razumjeti. Neka bude tako, ostalo će biti hrvatskije. Damir je napisao statut, naravno po njegovim natuknicama. Bio je zadovoljan. Neka namisao zaživi. Eh, da, i Duje je napravio logo, profesionalno.

Nije bilo djelatnika, njih dvoje Marija i Stipe nešto su, kao, radili po Svetištu. Možda oni? Stipi upit što zna o računalima, Mariji zna li napisati vijest. Ustrojena je tako tehnika i uredništvo Centra. Zavrnuti su rukavi, krećemo.

Trebalo je onda ustrojiti i Ured informacija. Stizale su Jela, Mirjana, Luca... Pa računovodstvo, Ankica je tu. Uglavnom, širili se odjeli Centra. Došao je i Krešo, treba izdavati knjige.

»A kako ste uspjeli dobiti sve te dozvole za rad, u BiH to nije baš tako lagano, ovamo je za Hrvatski katolički radio išlo pune lakše, koliko znam?«

»Snalazili smo se. Pomagali nam dobri ljudi i uspjeli smo dobiti što nam treba.«

Uspjeli, eh da. Bitka kao na bojišnici.

Nikica je bio legenda. Stigao je dok se isprobavala tehnika. Peter ju donio polovnu iz Njemačke. Držali su je ipak dobrom, bolje se nije moglo. Samo da je Peter bio malo brži, možda je tako baš trebalo, tko zna. Punih 60.000 DM. Hubert je dao 25, Bernard 20.000, on je skupio 15.000 na jedvite jade. Dovoljno za studio. Nije bilo linka, odašiljača, antena. Posudili su nedostajuću opremu od Grge, Željko je osigurao telefonski prijenos i mogli su početi. Izgovorio je: »Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji, nalazite se na valovima Radiopostaje "Mir" Međugorje, na frekvenciji 100,1 MHz.« Bili su presretni da se signal čuje čak do kraja općine.

Tu su i prvi djelatnici. Mariju je postavio za glavnu urednicu, Nikicu za djelatnika u studiju i glavnog tehničara. Nitko od njih nikada nije radio taj posao. Dolazili su i drugi: Ivo iz tiskare, Davor iz kafića...

On je kretao u bitku za frekvencije. Nesmiljenu. Množile su se jedna po jedna. U tišini, bez medija da bi se izbjeglo neprijateljevom oku. Ali se nije moglo. Proširi on glas da će Centar i Radiopostaja biti raspušteni, nema se novaca za to. Crv dvojbe nastojao je razbiti što se razbiti dade.

Ljubica je došla na Marijino mjesto. Jednoga zimskoga dana, u vojnoj odori. Nova glavna urednica, bez da je to ikada radila. Hrabrio ju je, samo neka profesionalno napravi ono što bude govorila u eter. Tijekom vremena zadatci će postajati složeniji, a oni u Sarajevu koji daju dozvolu uvijek će morati reći da je sve odrađeno vrhunski, kako treba. I ne smije biti ništa protiv utvrđenih pravila, kako bi se izbjegla kazna i uskrata tražene frekvencije. Nikica je sve podržavao iz pozadine.

»Ali ovo treba naglasiti«, rekao je društvancu za stolom koje je zanimala priča. »Bili smo već izgradili mrežu, Vacek nam dao uređaje na povjerenje. Dobijemo li sve frekvencije platit ćemo uz uobičajeni popust, a ako ih ne dobijemo vraćamo uređaje.« Prepošteno. S njim su oni inače tako sklapali poslove. Prijateljski, bez papira, pružanjem ruku. Na desetke tisuća njemačkih maraka. »I onda se dogodio ponovno udar. Iz Sarajeva poslaše odluku za novu mrežu odašiljača. Rockfeller bi možda to mogao izgraditi, mi ne. Što sada? Nema druge nego nastojati obraniti postavljeno.«

Njemu i Nikici dani su prolazili u smišljanju taktike. Tamo u podrumu gdje je smještena radiopostaja, u prostoru za vjeronauk predškolske djece. Osvojilo se nešto i okolnog prostora pa je bilo lakše. K njima se tih dana smjelo ući samo u prijekoj potrebi.

Pala je odluka. Ide se u Sarajevo. Uranili su dan prije. Još jedanput treba sve staviti na stol, ništa ne smije biti prepušteno slučaju. I poče sastanak. Kulturan i nesmiljen. Nikica je branio radijsku tehniku, on računalnu. Dobivena je bitka. Stisak ruke na kraju.

Srećko ih je gledao upitno. Kod njega im je bila baza. »Daj kavu, uspjeli smo.« Širio mu se osmijeh licem. A njih je tek hvatala tjeskoba. Što da nisu uspjeli? Ostao bi jedan odašiljač, dva, tri, ti neki najbliži studiju. Nisu mogli sjediti. Srk kave i hodanje po terasi. Tako oko sat vremena. Tek tada su rekli Srećku da su spremni za jelo.

»Bilo je to dobro napeto«, netko je dobacio.

Ma što napeto. Igra o svoju glavu. Tko bi te razumio da nisi uspio. Okretali bi se od tebe. Neuspjesi pripadaju nekolicini, a uspjesi svima ili njima. Kako god. Takav je život.

U misli su mu uletjeli Hamo i Bato. Pokojni. Neka im Bog zahvali za pruženu ruku.

»Dobra je to priča, životna«, govorio je Siniša. »Miljenko, možete li sve malo sažeti? Koliko odašiljača, koliko...«

»A joj! Hajdemo ovako, kad baš hoćete. Odašiljača 14, prijenos preko satelita, vlastiti poslužitelj, portal, vodiči, izdavanje knjiga, pismohrana... Uglavnom, uspostavljeni su Odjeli u Centru i oni rade i dan-danas.«

Nadodao je da je otišao iz svega, tamo negdje 2005. Ubrzo ga je život odnio prema hrvatskom žrtvoslovu.

»I, eto, danas slavimo zajednički naš hrvatski rad, svi mi nagrađeni.«

Složili su se s njim. A Siniša mu je najavio dolazak i bilježenje priče, ispočetka i do u tančine. Jer iza svakog poteza, iza svakog novog djelatnika stoji opet priča, duboka kao i sve druge.

Nasmiješio se. Šutio je o sarkoidozi, »nagradi« za proživljene bitke. Autoimuni sustav nije izdržao. Trebalo je laganije. A nije se moglo, zaista se nije moglo.

Vozio je poznatim putem. Puštao je da mu se spomenute misli raspliću pred očima, ipak je takav njegov život. Nastoji to općenito ne činiti, bilo pa prošlo. Sada je krivac Stipin sprovod. Otišao je prema Kraljici Mira. Zadatak mu je od početka bio slati njezine poruke u svijet pa je to činio desetljećima. I okupljeni su imali svoje priče, došli i otišli s njima.

Vozio je niz Polugrinu. Zadnji nepregledni zavoj. S lijeve strane provalija, s desne brdo. Ništa novo. Na izlasku iz zavoja vidio je pred pred sobom vozilo. Kočenje, bježanje prema brdu, onaj u vozilu je bježao nazad na svoju stranu. Nekako su se mimoišli. Ruka mu je spontano pritiskla po trubi, u zrcalu je vidio zamicanje bez kočenja. Digao je ruku s trube, zahvalio Bogu što se sve sretno završilo. Još su prošli događaji bubnjali njegovom glavom, bio je duboko u njima. Zbog njih je vozio polaganije nego inače. A da nije...? Eh, a da nije...

Večer je polako padala nad Brigom. Dim se lelujao iz nekih kuća, svjetla se palila. I bilo je tako jučer, bit će tako i sutra.

Miljenko Stojić

Vitko, 23, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2024., str. 107. – 109.