Print Friendly, PDF & Email
Već smo bili izlazili iz grada. Ispraćale su nas zadnje kuće. Odjedanput strahovit udar negdje blizu iza nas. Znali smo da smo bili brži i zadovoljno se nasmiješili. Granata nas nije pogodila. Smrt je projurila kraj nas poput razbješnjelih konja.

Čitav naš današnji dan bio je ispunjen tim čudnim mirisom, mirisom smrti. Krenuli smo rano ujutro posjetiti naše bojovnike na prvoj crti bojišnice, onoj iz udarnih priloga u našim javnim glasilima. Novine koje smo ponijeli sa sobom govorile su da su naši jučer napredovali. Napredovali, vraćalo mi se poput jeke u mislima. Nisam to mogao zaključiti po makovima na njivama pokraj puta. Ili možda jesam?

Tko to zna? Oni su, tek, rasli crveni smiješeći se planinama i brdima koje su naši oslobodili na ovom području. Pamte oni i čizme tuđih vojnika, granate koje još ne prestaju padati. Pamte i rastu promatrajući svakodnevni ruski rulet.

Pronašli smo prve naše bojovnike. Granatom pogođena crkvica i vjetrom nošena hrvatska zastava bili su znakovi koji su nas doveli do njih. Tek što smo sjeli u obližnjem našem gradu eksplodiralo je više granata najvišeg kalibra. Naši su uzvratili. Dvoboj preko naših glava nekoliko minuta odvijao se nesmiljenom žestinom. Kasnije smo saznali ishod na našoj strani. Vojnik poginuo usred grada, drugi ranjen. Toliko su toga već bili prošli. Granata ih pronašla kada se tomu zaista nisu nadali. Što je bilo na drugoj strani, nije nas tada zanimalo.

Ostavili smo ovo mirno područje (zaista sada tako mislim) i zaputili se dalje. Negdje gore u planinama naši biju boj. Uokolo tragovi nedavnih borbi i prelijepi krajolik, ako se zaboravi što se sve ovdje odigralo i odigrava. Gledamo odakle su oni sve donedavno pucali na naše. A nije im to trebalo. Pijani od mitova i bezboštva nisu znali raspoznati znakove vremena. Sagradili su sebi svijet privida, svijet koji ih sve više uništava što više u njega vjeruju. Izlaz im jamačno nije u rečenici: »Ja ništa nisam kriv, mene su mobilisali«, nego u tomu da razbiju taj svoj nestvarni svijet. Kada će oni to uvidjeti?

Susrećem prijatelja. Umor i neslomljivost izbijaju mu iz očiju. On je noćas vodio svoje, naše. Oslobodili su proplanak na koji bi žurno izlazio neprijateljski tank, pucao po našima i onda se opet skrio. Svi su se naši živi i zdravi vratili iz noćnog pohoda. Tank više ne izlazi u šetnju. Prestalo je njegovo očijukanje sa smrću.

Upravo je bila smjena. Mladići s prtljagom na ramenima odlazili su u gustu šumu. Neke sam i poznavao. Viđali smo se već na nekim drugim bojišnicama. I onda su bili hrabri kao i danas. Nisu sve ovo morali raditi. Imali su veza izabrati neko lakše mjesto u svemu ovomu metežu. Nisu ga izabrali, jer tada ne bi mogli pogledati sebi u oči.

Danas ih još vidiš i možda nikada više. Šuma je prva crta bojišnice. Gadno. Nemoguće utvrditi crtu i nadzirati je. Bit će to moguće tek kad se neprijatelj istjera iz šume. Dotle...

Prolazilo mi je sve ovo glavom dok smo izlazili iz grada. Ljudi su naokolo gledali gdje je pala granata. Mi nismo gledali. Čemu? Dolazilo mi je samo izići iz vozila i sve one koji su gledali utjerati u kuće ili ih spremiti na prvu crtu bojišnice. Ne cijenim uopće promatrače.

U vozilo smo samo još primili mladoga vojnika. Bez vojničkog odijela bio bi obični dečko s neke od naših ulica. Svugdje se borio i mnogo toga vidio. Odlazi na odmor u vojarnu, jer kuće i nikoga svoga ovdje nema. Očekuje, kaže, akciju. Govori o tomu kao o ishodu neke najobičnije utakmice.

Ništa mu nisam imao reći, kao ni sada bilo komu dok ovo pišem. Ostavljam tek ovaj tekst nedovršenim.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 22, Čitluk, srpanj 1995., str. 2.

Osobno