Print Friendly, PDF & Email

Tamno je bilo tih godina unatoč suncu kojeg nije nedostajalo. Čizma bezbožnog komunizma stajala je na vratu mog naroda. I on je pod njom stenjao, baš kao nekada izraelski narod u Egiptu.

Zar ne, molili smo se da nam Bog pošalje nekog Mojsija da nas izvede? Ali njega nekako nije bilo.

Gledali smo kako neumitno putujemo prema svomu kraju. Već se osjećao njegov miris. Tada puče glas da se nebeska Majka ukazala momu narodu. Bila je to godina 1981., nadnevak 24. lipnja. Istina, oni koji su je vidjeli pobjegli su taj prvi put. Previše je to bilo duboko. Tek sutradan su joj se usudili progovoriti. I put započe, put izlaska moga naroda i svih naroda koji žele ići s njime.

Susret je tekao kao nešto što ne želiš izgubiti. Slijedila su pitanja i odgovori. Nebeska Majka učila nas što činiti. A komunizam je bjesnio.

Nakon određenog vremena Gospa nam poče i sustavno slati poruke. Bijaše to svaki četvrtak. Slušali smo je i kao da nismo vjerovali. Nebeska Majka da nama govori? No, bila je to istina.

Najprije nam reče da nas je izabrala. Ne znam kako drugoga, ali mene su zaboljele te riječi. Nisam trpio da me bilo tko izabire. Ja sam htio izabirati u životu. Ipak, dopuštao sam korak po korak da ta istina prodre u mene. Biti izabran! Što to znači za obični svakidašnji život? Znači puno. Osjećao sam to dubinom svoga srca. Pri svemu tomu Gospa ne reče da nas bira po nekim određenim svojstvima. Dovoljno je samo da mi to hoćemo. Bira nas onakve kakvi jesmo, bez neke naše posebne zasluge. Ako sve to poslušamo, postajemo izabrani narod i Bog nam daje velike milosti. Izdižemo se iz svoje svakidašnjice i počinjemo živjeti u višim slojevima postojanja. Shvaćamo dublje što je Bog i približujemo mu se. Time postajemo ponizniji, jer odjedanput uviđamo da što više znamo tko je i što je Bog, to sve manje i manje znamo o njemu. Uviđamo svoju nedostatnost i njegovu veliku neizmjernost. Jednog dana utopit ćemo se u tu neizmjernost, samo ako budemo znali danas osluškivati njezine odjeke.

Okupljeni kao zajednica u župu Međugorje postat ćemo sol zemlje i kvasac svijeta. Poput prvih Isusovih učenika bit ćemo poslani navijestiti ljudima tu novost koja se dogodila. Oni koji budu dolazili u ovu župu nošeni našom vjerom, našim primjerom, približavat će se Bogu i ostavljati svoje terete što ih skupiše idući ovim izgubljenim svijetom. Uzalud je, naime, što se ovaj svijet proglasio ljudskim, odnosno što tako rekoše oni koji pribaviše sebi vlast vladanja. Postalo nam je hladno i opasno živjeti, jer je Bog izbačen iz svjetskog događanja. Namjesto toga zavlada »sloboda, bratstvo i jednakost« što se iznjedriše iz krvave revolucije u kojoj se nije znalo tko komu radi o glavi i zašto.

Naravno da je i ova župa u opasnosti biti zapljusnuta sličnom varkom. Gospa će je, kaže, čuvati u svojim rukama kao cvjetić za koji ona ne želi da umre. Ipak, odgovornost je ipak na onima koji ovdje žive. Gospa može željeti nešto im dati, ali ako oni to ne žele primiti, ništa dobiti ne će. Bit će tada uzaludno što je ona rekla da joj je ova župa milija nego ostale gdje je boravila.

Želi li na pravi način odgovoriti svome Bogu, čovjek bi se trebao ugledati na mnogobrojne primjere svetih. Od početka kršćanstva mnoštvo ih je prošlo povijesnom pozornicom. Neki su službeno proglašeni svetima, ali još više njih je živjelo u tišini svoju svetost i svojim životom doprinosilo pojavi ovih prvih. Kada je Crkva neke proglasila svetima, nije željela od njih učiniti nikakve male bogove, nego samo dati nam ih kao poticaj za naš svakidašnji život. Preko svih njih dobro se razlilo u našu dolinu suza.

Naravno da nitko nije prisiljen živjeti onako kako to Bog želi. Isto tako on onoga koji ga odbaci ne proglašava zaostalim, priklonjenim prohujalim vrijednostima i vremenima, nego stoji još uvijek uz njega i spreman mu je otvoriti svoja vrata na njegovu najmanju želju. Naš je život dar i živi se kao takav. U njemu se može biti sretan, samo ako to želimo. Nisu nam za to potrebne nikakve tablete zvane »extasy«. Samo onaj tko je izgubio dodir sa sobom traži takve i slične pomoći. Pokušava biti moderan, a ustvari je izgubljen. Modernost je stajati uvijek na strani dobra, na strani pravde, na strani lijepoga, na strani... Ne bih rekao da su poklonici techno glazbe, disco clubova, alkohola, razvrata... na strani ovako shvaćene modernosti. Oni su tek na strani svoje izgubljene ličnosti.

Možda će netko reći da imam namjeru osuđivati. Imam samo namjeru izreći svoje mišljenje i ne stiditi ga se. Ako zagovornici modernosti, koja to nije, smiju glasno razmišljati, onda to smijem i ja.

Dok razmišljam o sebi i o svijetu oko sebe u svjetlu Gospinih poruka, sjećam se da mi moramo izgrađivati taj svijet. Ne sastoji se to samo od ići u crkvu, moliti se Bogu, biti pobožan i jednom riječju nastojati spasiti svoju dušu. Treba spasiti i dušu onoga čovjeka do nas. Raditi nam je zauzeto na poboljšanju ustrojstva ovoga svijeta. U svijetu glazbe trebamo ponuditi glazbu koja nas raduje i daje nam život, u svijetu potrebe za zabavljanjem i druženjem trebamo ponuditi takva mjesta u kojima ćemo se zabaviti i odmoriti kao pravi istinski ljudi, u svijetu kulture treba stvarati takvu kulturu koja je za život, a ne protiv njega, u svijetu... Ne smijemo se zatvarati, nego ići u svijet i s krovova propovijedati Isusovu poruku koja se ne sastoji u nekim pobožnim izričajima, nego u veličini življenja.

Dok ovo pišem, osjećam da su Božje poruke upućene preko Gospe ono nešto što trebam čuti u tišini svoga srca. K tomu, ja sam s njima moderan čovjek. A do modernosti mi je stalo, kako god to shvatili.

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 6, 1995., str. 26-27

Osobno