Print Friendly, PDF & Email

Dok smo bili djeca sanjali smo biti odraslima. Htjeli smo okusiti što to znači punim plućima udisati život, donositi odluke, raditi ono što rade ti odrasli. Prilika nam se pružila kada smo zakoračili u mladenačko vrijeme. Bilo je to oko naše 15. godine. Otvorena srca i uma zakucali smo tada na vrata odraslih i započeli svoj hod. On se razlikovao kod svakoga od nas, ovisno o iskustvu prvog susreta i svega onoga što smo ponijeli kao nasljedstvo svojih predaka i svojih dječačkih dana.

I danas, dok ovo pišem, kucaju neki na vrata odraslih. Radili su to i jučer, radit će to i sutra. Mi koji se nazivamo odraslima promatramo ih i priča počinje.

Jedan od prvih zaključaka jest da današnja mladež ne zna što čini. Idu u kafiće, drogiraju se, piju, bludniče, slušaju neku zavijajuću glazbu, ništa ne rade... U naše vrijeme je, kažemo, sve to bilo drukčije. Tada je bilo reda. Znalo se što se smije, a što ne smije. Nije se događalo da bi netko učinio to i to. Ako bi to učinio, bio bi izbačen iz društva. A danas...

Ne znam, možda je sve to tako. Ipak, kopka me jedno pitanje. Da je u naše vrijeme bilo reda i da smo kao takvi stvarali povijest, ne bi li i stanje u današnjem svijetu bilo drukčije? Teško pitanje, težak odgovor! Zahtijeva iskrenost i pravednost koja može i zaboljeti.

Prisjetimo se što kaže Gospa. Ona kaže da trebamo ljubiti. U Novom zavjetu čitamo da je najveća zapovijed ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Zapovijed jednaka ovoj jest ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Kada promotrimo te zapovijedi, možemo li reći da smo im odgovorili dubinom svoga srca?

Čak i kada ne vjerujemo, zapovijed ljubavi ostaje jednako vrijediti. Vidimo da smo bez nje nevrijedni. Kada je ona prisutna u našemu životu, on postaje širi, puniji. Samo s njom stvari oko nas dobivaju svoju punoću, svoju toplinu.

Nebrojeni filozofi, pjesnici, glazbenici, ljudi svih naraštaja i zanimanja, progovorili su o ljubavi. Ona je bila temeljem njihova postojanja i njihova disanja. Preko nje približavali su se onomu nečemu dubljem u sebi, bez obzira kako to nazivali.

Tko je na prijelazu iz svijeta dječaštva u svijet odraslih duboko doživljava ljubav. Vjeruje da će ona voditi njega i one kojima on dolazi. Pun pouzdanja otvara vrata svijeta odraslih. I tada dolazi do suočenja.

Nije svijet odraslih bajka u koju se ulazi. Naročito to nije u ova ratna krvava vremena. On je tek stvarnost postojanja. Rame uz rame žive svetac i lopov, krvnik i žrtva. Sve je tako teško i sve je tako lako. Na jednoj strani nalazimo one koji su neiskreni, koji su se naučili prilagoditi, sakriti, na drugoj strani one koji razbijaju te tmine, na trećoj strani one koji ruše sve pred sobom.

Što da radi onaj koji želi ući u taj svijet?

U početku želi živjeti nekim svojim posebnim životom. Kasnije uvidi da je to nemoguće. Nekamo se mora zaputiti. Tada pristupa jednoj od ovih skupina. Pjeva i pristupa. Recimo da nosi gitaru. Svatko ga dočekuje raširenih ruku i razumije na svom jeziku. Skupina onih koji se bore u njemu vide nastavak svojih dobrih želja. Nije sve izgubljeno, zlo nije tako crno. Može ga se pobijediti i svakim nas je danom sve više. Razočarani zajedno s njim utapaju svoje misli i svoj život u tuzi i u vinu. Može i droga. Nema ništa ljepše od toga. Poezija oblaka i sunca koje se javlja. Nije važno kakvo je ono. Važno je da je sve zamagljeno. Nije tako kod onih koji sve ruše. Kod njih sve može. Sve ima svoju svrhu. Živiš da bi nadvladao, da bi bio glavni. Pjesma ide. Riječi i glazba opijaju.

Prijelaz je otvoren. Svatko mora preko njega prijeći. Nije to teško. Pitanje je samo što nas čeka s druge strane. Ovisi to o onima koji su već prije prešli. Oni su imali i imaju tu čast i tu nesreću živjeti u ozbiljna vremena. Kakvima su ih učinili?

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 8, 1995., str. 17.

Osobno