Stajali su zagledani jedno u drugo kao na slikama najboljih slikara. Vojnik i Gospa međugorska. Svibanj je bio vani. Sunčan i topao. Vozila su bezosjećajno prolazila. Oni su se gledali.

Poput izvora probijala se priča. Glasni govor nije bio potreban. Vojnik je govorio svojim srcem.

Znao je za vremena kada ga nije previše zanimala ni Gospa, ni Bog. Priznavao se kršćaninom i naljutio bi se ako bi mu netko to zanijekao. Slavio je redovito velike blagdane uz obilje jela i pića. Tih bi dana i nesabrano pribivao svetoj misi smješten negdje u prikrajku. Nedjeljama se obično nije pojavljivao u crkvi. Imao je pametnijeg posla. Uostalom, bio je muško.

Od prvog trenutka ratne opasnosti pošao je braniti svoj dom. Nije imao vojničke odore, kao i mnogi drugi. Patike i jeans bilo je ono u čemu je stupio u rat kao pravo dijete rock kulture. Redale su se bitke, pobjede i porazi. Mnoga lica koja je tada upoznao otišla su snivati svoj vječni san.

Ljutilo ga je sve to i zbunjivalo. Zašto moraju mrijeti i biti ranjavani njegovi prijatelji? Zašto nije moguće dobiti svaku bitku kada smo potpuno u pravu? Teška pitanja.

Upoznavao je noći bez spavanja u krajoliku nabijenu mogućim okršajem. Gledao je iznad sebe zvijezde, svijetle i bezbrižne. Sjećao se da su mu u djetinjstvu govorili da tamo prebiva Bog. Nije to nikako mogao osjetiti. »Meni Bog treba u mojoj svakidašnjici, ako ga ima«, iskrsla je u njemu misao dok je jedanput bio na straži.

Nije se poznavao s takvom mišlju. Pomislio je da je otišao predaleko, da je »prolupao«. Htio je sve to zaboraviti, ali nekako nije uspijevao. Osjetio se načetim u svojoj čvrstini. Neki novi svijet provirivao je u njegovu dušu. Što li mu donosi?

Prepoznavao je da nešto traži, nešto što nije do tada imao. Neko svjetlo svijetlilo mu je u daljini. Čudno. Tko to kaže da on i prije nije imao svjetlo. Ipak, ovo je bilo nekako drukčije. Osjećao je da ga ne mora mukotrpno osvajati. Ono je jednostavno zvalo i pružalo toplinu.

Put traženja doveo ga je i Međugorskoj Gospi. Prije je od vremena do vremena znao pročitati napise o izlječenjima, o pronalasku Boga. Činilo mu se to uvijek dalekim. Možda je istina, ali što to osobno njemu znači?

Sudjelujući u svakodnevnim događanjima u svetištu, nalazeći se tu i onda kada nikoga drugog gotovo da nije bilo, vraćao je tok života unazad. Mnogi su ga meci promašili, mnoge je teške trenutke svladao. Slučajno? Polako je uviđao da to nije bilo tako.

Uobičajio je dolaziti ovdje kada bi imao slobodan dan, na neko vrijeme, i skupljao snagu, ne onu tjelesnu, nego duhovnu. Prepoznavao je djelovanje Božje u svome životu, ili što je za njega trenutno bilo još važnije, učio je biti muško i biti vjernik u isto vrijeme.

I nedavno ga metak nije htio. Bezbrižno je išao prema zadnjoj kući našega zapaljenog sela. Sada je ta kuća bez svojih stanovnika bila naša zadnja obrana prema neprijatelju. Nije dobro poznavao okolinu. Došavši do kuće saznao je da su samo prije pet minuta na tom istom putu pucali po drugoj dvojici. Rupe od metaka ocrtavale su se na susjednim kućama. Tek ih je sada zapazio. Nasmiješio se.

I Gospa se smiješila gledajući ga udubljena u molitvu i želju voditi ljudski, kršćanski i hrvatski život. Cijenila je takve. Njezin blagi pogled bio je pogled majke pune ljubavi. A svibanj je protjecao vani.

Miljenko Stojić

Glas mira, IV, 5., svibanj 1995., str. 14.