Print Friendly, PDF & Email

Redarstvenici i ja u istom vozilu. Nekada se nismo podnosili. No, sada su druga vremena, a i redarstvenici su drugi.

Promiču krajevi. Naši krajevi išarani ratom. Ništa neobično. Bio sam već tu. U jednom trenutku kratki zastoj, priključivanje k nama naoružane pratnje i pozdrav redarstvenika s nekim drugim oznakama. Ušli smo na područje njihova djelovanja. Svi koji smo bili u vozilima sada smo veliki krivci. Svatko na svoj način, u većoj ili manjoj mjeri. Isto je i s njihovim ljudima na našoj strani. Tako je pravda zadovoljena, ravnovjesje uspostavljeno. Ne razmišljam što bi bilo da se nešto tijekom putovanja iznenada promijeni, da netko naš negdje u bijesu ili očaju nasrne na nekoga njihova. Svjesno sam se zaputio ovim putom i zato si tek na koncu imam pravo dopustiti upitati što bi bilo da je bilo.

Dopuštam si razmišljati o svrsi ovoga putovanja. Tamo kamo idemo moj je narod. Nije važno što ja tamo nikada dosada nisam bio. Put me jednostavno nije vodio u tom pravcu. Ali čitao sam, slušao sam o povijesti tih krajeva, znao da su oni i moji. Otme li ih netko, oteo ih je meni. Kada oni plaču i ja plačem, kada se oni smiju i ja se smijem. Nazvali su ih Srednja Bosna. Znamo iz svakodnevnog života da se u sredini nalazi život. Uništi li se ona, sve je u opasnosti. Sada znam zašto sam drhtao dok sam na radiju slušao vijesti i nažalost još ih slušam. Pamtio sam imena novih mjesta, nekih brda, zaselaka, ledina... Ovi krajevi i ja poznavali smo se još prije nego što smo se vidjeli. Ipak, uvijek je to bilo »tamo«. Danas sam i ja bio na putu u »tamo«.

Dočekali su nas prijateljski. Prijavak zapovjednika, govori, presijecanje vrpce prilikom otvaranja nove redarstvene postaje, molitva, slavlje. Pogledom tražim dio grada iz vijesti. Tu je. Odatle su oni pucali na naše. Snajperima, granatama, minama. Tragovi se još vide, iako se dosta truda uložilo u popravak oštećenja. Sve je tako blizu, a opet tako daleko. Netko je zamislio da se to tako dogodi i dogodilo se. Ne vjerujem da su njegova djeca tu ginula. Tako je to u životu. Pravi krivci su obično daleko. Tješi me da ih to ne može spasiti. Savjest progovara u tišini i pita što si radio. Što se mene tiče, ja joj želim odgovoriti na zadovoljavajući način.

Nailazimo kraj kuća za koje smo se krvavo borili. Naizgled nevažne kuće. Tragovi rata kao i svugdje drugdje. Ali ovdje se ginulo nemilice. Najbolji naši i najbolji njihovi borci. Išlo se sobu po sobu, kuću po kuću. Svatko je imao velik ulog u krvavoj igri. Molim se za one koji su tu poginuli i u tišini srca izričem iskreno hvala. Oni su branili i moju slobodu. Neke velike riječi nisu potrebne. Prava ljubav se iskusuje u tišini.

Ponovno prolazimo područjem pod tuđim nadzorom. Vozila voze velikom brzinom. Za svaki slučaj. Stižemo u napaćeni grad. I ovdje je bila borba za svaku kuću. Nemilosrdna. Susrećem jednoga od onih koji je branio i obranio grad. Nekada, na početku rata, bio se postrojio sa svojim prijateljima. Dragovoljcima. Danas za taj stroj nikoga nema, osim njega. No, on ne odustaje. Ide dalje. Sve još nije gotovo. Kaže da je nevičan govorima. Radije radi. Potpuno mu vjerujem. Ovakvi ljudi ne znaju lagati. Oni znaju voljeti. Za njih rat nije vrijeme za brzo i lagano bogaćenje, za njih je rat vrijeme kada braniš svoje pod svaku cijenu.

Ponovno slušam o radu redarstvenika. Poteškoća ima, ali oni su spremni okrenuti novu stranicu. Kriminal, droga... ne smiju biti stanovnici ovih krajeva. Kada to kažu, osjećam da misle ozbiljno. Pitam se samo, koliko će biti podržani u svemu tomu? Hoće li ih jednako podržavati oni koji imaju vlast, kao i puk koji je, naizgled, bez vlasti. Počesto se dogodi da svatko traži neke svoje probitke. A pravda je samo jedna i jednaka za onoga na vlasti i onoga na dnu društvene ljestvice.

Odlučnost biti drukčiji, biti pravi, ogleda se i u križevima koji se nalaze po zidovima redarstvenih postaja. Nigdje ne piše da ti križevi tu moraju biti. Postavljeni su zbog nutarnjih pobuda ljudi koji ovdje rade. Svjedoči to o vjeri ovih krajeva. Povijest nas uči da im nikada nije bilo lako. Ipak, oni su uvijek znali ostati nauzgor, sačuvati svoju vjeru i svoje hrvatstvo. Svoga svećenika, fratra, nazvali su ujakom, onim tko je iz obitelji. Stvorila se tako neraskidiva povezanost vjere i života što traje do danas.

Naboj našem posjetu davali su ljudi iz društvenog života. Namjerno ne kažem političari, jer to ružno zvuči još od tamo nekih drugih vremena. Govorili su puku da su uz njega. A zašto i ne bi bili? Njih je ovaj puk izmislio, sinovi toga puka branili ih i dopustili im preuzeti vlast. Djelovanje im, stoga, mora biti podređeno opravdanim potrebama ovoga puka. Koliko to više budu prepoznavali puk će ih više voljeti. Prošla su ona vremena kada je onaj koji je imao vlast bio gospodar. Danas onaj koji ima vlast treba biti sluga onih koji su mu tu vlast dali, treba im zahvaliti na časti koju su mu ukazali.

Na povratku bliski susret s vojnicima druge vojske. Idemo hrabro na njih i pitamo ih za skretanje. Bez suvišnih riječi pokazuju nam put. Dolazimo do mosta koji bi danas trebao biti otvoren. Ne daju nam dalje. Nešto napeto se miriše u zraku. Rekoše da upravitelj grada, tuđin po podrijetlu, ne želi otvaranje mosta. Hoće skidanje dviju običnih zastava na mostu. Naših zastava na našem mostu. Stotinjak metara dalje tuđa zastava na našoj razorenoj crkvi. Upravitelj grada ne traži njeno skidanje. Kakav očaravajući smisao za pravdu!

Most je, ipak, otvoren. Otvorio ga puk bez suvišnih govora, uz blagoslov i molitvu svećenika. Ne znam što je tada radio upravitelj grada. Da je bio s nama na putu u »tamo«, možda bi nešto shvatio. Prepoznao bi da putovati »tamo« ne znači tražiti svoju promidžbu, ostvarivati neke svoje osobne zamisli, nego biti na službi istini. Ta istina nije hladno uvažavanje realnosti ili kako se to stručno kaže »real-politika«. Ta je istina dobro koje se traži i promiče bez bilo kakvih drugih primisli.

Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, I, 21, Zagreb 15. 9. 1995., str. 12.

Osobno