Print Friendly, PDF & Email
Ćelava glava, crne naočale, bikovski vrat. John Pridmore. Londonski gangster. Tipičan. Ali nije to više. Obratio se. Jednoga dana čuo je Božji glas u svome srcu i odlučio poslušati ga. Prije toga mislio je da je ubio čovjeka, koji je nasreću preživio. Kasnije se ispovjedio pred fra Slavkom Barbarićem. Zar je potrebno reći da sada živi potpuno drukčijim životom?
 
O svemu ovome nismo čuli u razvikanim medijima u hrvatskom narodu. Njima je to nezanimljivo. Priču su proširili mediji što ih ismijavaju, što ih nazivaju desnima, što bi ih htjeli zatvoriti. Pa i mi ponekada nasjednemo na tu galamu, baš kao što je i John nasjeo na njihove priče. One su veličale probisvijete, nekada jasnije, nekada skrivenije, ovisno koje su vrste bili. Shvatio je to tek kada je povjerovao Bogu, otvorio mu svoju dušu, odlučio izliječiti svoje rane. Zato odmah pitanje za nas. Kakvim medijima vjerujemo? U šumi raznoraznih tražimo li one prave ili pustimo da događaji idu svojim tijekom?

Nemojmo odmahnuti rukom i dopustiti sebi nasjesti na drugu laž, a ta je da je Crkva rastavljena od države. To je istina samo utoliko koliko je istina da profesor tjelesnog ne će predavati matematiku, pa tako ni netko iz crkvene hijerarhije nije smjesta poglavar i na nekom civilnom području. A sve je ostalo isto. Crkva, pa niti šport, znanost, umjetnost... ne mogu biti negdje zaključani, oni moraju biti u društvu. Naravno, nikada ne treba zaboraviti na podrijetlo i temelje Crkve i svega drugoga u društvu, ali ne ćemo sada o tome ovdje.

Ove su postavke bezbošci pokušali protumačiti na svoj način odmah čim se Kraljica mira ukazala u našim krajevima. Najprije su bili smislili zastrašiti i »raskrinkati« vidioce. Nije uspjelo. Liječnici su morali potvrditi da su zdravi i da ne lažu. Onda su se okomili na puk. Nema pristupa mjestu ukazanja, nema pristupa župnoj crkvi. Uz to su marno zapisivali brojeve pločica na vozilima onih koji su se nastojali probiti kroz sve to. I kažnjavali ih. Na red su onda došli i svi oni koji su službovali u župnom uredu. Proradila je i tamnica. Udarali su i neke druge, slali po njih helikoptere i odvozili ih u nepoznato da im promijenu razmišljanje. John Pridmore u liku komunističke države nesmiljeno je udarao. Uzalud. Događaji su išli svojim tijekom, zapravo postajali su još jači. A onda je na pozornicu stupio pričuvni naum. Provela ga je tajna služba, Udba. Velike količine novca nahrupile su u mjesto. I oni su imali svoje objekte, na udarnim položajima. Nisu se vodili izravno na »glavešinama«, bili su na kćerkama, sinovima, prijateljima, uhodama. Došla je i droga. Pa neka se Kraljica mira probije kroz sve to ako može. Danas vidimo da im je sve bilo uzalud, čak i rat koji je prohujao našim krajevima. Ljudi i nadalje dolaze u ovo mjesto molitve. Čak i mladi. Na desetke tisuća ih se u kolovozu nađe u pjesmi i molitvi. Kakav rock and roll i bakrači, ovo je tek pravi život. Dobro, proda se i koji gram droge te kušaju i druge »slasti«, ali sve je to tanko. Zalutalih je uvijek bilo i bit će, svjesni, pak, odnose pobjedu.

Zaista, sve nam je ponuđeno na ovom svijetu. Rodili smo se u njemu jednoga dana, izrasli u ličnosti, prepoznali koje darove imamo u sebi i onda stali odlučivati kome se trebamo zahvaliti. Bogu, prirodi, komu li!? Baš kao i John. Možda smo i pogriješili u prosudbi. Dopustili smo da nam nešto ostane stajati poput zastora ispred očiju i pošli smo krivim putem. Spas je bio samo ako nam je srce ipak ostalo otvorenim unatoč svemu. Recimo, kao srce u Isusovih učenika na putu u Emaus. Sve su im se nade izjalovile, Isus nije postupio onako kako su od njega očekivali. Zastor je pao ispred očiju. A srce se nadalo i na kraju prepoznalo tuđinca koji se uputio zajedno s njima. U Johnovu slučaju bilo je to zamjensko srce. Njegova majka uporno se molila za njega. Kada ja nakon obraćenja pročitala prvi dio knjige u kojoj on opisuje svoju grješnu prošlost, nije ga osudila nego je u njemu prepoznala svoga ranjenoga sina. I on je ispravno zaključio da se i Kraljica mira tako ponaša prema nama. Ne osuđuje nas, ne odbacuje, nego samo u nama vidi svoju djecu kojoj želi pomoći. I to je njezina neprestana ponuda.

Pitanje je samo želimo li i mi pomoći samima sebi? Razne su naslage u našim dubinama. Kod starijih, osim logično osobnih naslaga, tu je zlosretno komunističko vrijeme, rat, tzv. suvremenost. Kod mlađih uglavnom ovo posljednje. Prema kamo je otvoreno naše srce? Je li se obratilo ako je sudjelovalo, svjesno ili nesvjesno, u rušenju onoga što čini Kraljica mira u ovom povijesnom času? Nemojmo sebi lagati, iskreno odgovorimo na ova i slična pitanja.

Miljenko Stojić

Glasnik mira, IX., 6, Međugorje, lipanj 2014., str. 38.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 5. listopada 2014.

Osobno