Print Friendly, PDF & Email

Stojim nad neispisanim listovima papira. Ne znam što im reći. Puno je toga u ova ozbiljna vremena protutnjalo mojom dušom. Sada se osjećam umoran i nekako prazan.

Prije ovih listova ispisao sam ih već mnogo. Ostavili su u meni svoje tragove koji se ogledaju u promijenjenu načinu ponašanja, djelovanja. Suočavali su me sa mnom samim, u trenutcima opredjeljivanja šaptali mi odluku.

Trenutno ispisujem mnoga slova o ratu. Ne, nije mi to drago, neka bude odmah jasno. Nikada nisam naučavao da se nesporazumi mogu i smiju rješavati silom. Taj stav iskristalizirala je u meni vjera moje majke i moga oca, školovanje kroz koje sam prošao, razmišljanje kojega se nisam bojao. Ipak, nikada nisam dvojio da kad me netko napane da tada imam pravo braniti se. To mi je posve jasno, kao što mi je jasno i da u toj obrani moram dati sve od sebe.

Valjda je nepotrebno govoriti o tomu da smo napadnuti, da nismo krenuli ni u kakav osvajački rat. Istina je da bjelosvjetski moćnici ne misle tako i da pokušavaju izjednačiti krivnju svih koji su se, htjeli ili ne, zatekli u ratnom nemiru.

Čitam interno glasilo vojnika UN-a pod nazivom »Nada«. Nikada dosada nisam u toj riječi osjetio cinizam, kao što sam to sada osjetio. Pitam se, nada za što ili nada čemu? Ne bi mi to oni htjeli odgovoriti jer bi to bilo protiv njih. Oni prolaze ovim krajevima svjesno gluhi i svjesno slijepi za muke ljudi ovdje. Naravno nisu oni gluhi i slijepi za postizanje i očuvanje svojih probitaka. Glasilo »Nada« prepuno je velikih riječi, velikih namjera, ali one nemaju veze sa stvarnošću. Tek su štit iza kojega se skriva golemi stroj za postizanje nekoga novoga poretka na zemlji. Pitanje je samo kakvog poretka i u čije ime. Ali ne ćemo sada o tomu. Radije progovorimo o onim našima koji su i svjesno i nesvjesno na strani »Nade«.

Gledajući oko sebe zaključujem da se ne mogu prebroditi ova ozbiljna vremena ako svi zajedno ne doprinesemo obrani. Nekome će ovo zazvučati malograđanski, politikantski, ...ski, ali zar je to uopće važno. Da se njih pitalo ne bih ni ja niti itko drugi pisao išta o ratu. Ne bismo imali priliku. Sve bi bilo brzo gotovo.

Ponekada danas oni koji su pobjegli šetaju našim ulicama. Osjetili su da je nastupilo malo zatišje (zar to postoji u ratu?) i puni svoje izgubljenosti gledaju što su propustili. Ne prepoznaju svoje poznanike i prijatelje od jučer, oni ne poznaju njih. Sada su dva različita svijeta. Bogatiji su za određeni iznos novca u svome novčaniku, ali su siromašniji za određeni iznos ljudskosti. Ako treba birati između ovoga dvoga, svatko tko je dovoljno zreo izabrat će ono drugo.

Naravno da bi bilo dobro da možemo imati i jedno i drugo. Nitko ozbiljan nije protiv toga. No, sada su takva vremena kada to nije moguće. Zapala nas je sreća ili nesreća, kako god hoćete, svome narodu stvarati budućnost. Kako sada učinimo, tako će nam svima biti za dugi niz godina.

Ne obazirimo se na one koji kažu da je ovo građenje »svijetle budućnosti« iz »drugarskog« doba. Oni su gradili izopačen, neljudski i nenarodan svijet. Danas mi gradimo pretpostavke za svijet u kojemu ćemo kao narod moći izraziti svo svoje bogatstvo. Svi oni koji su s »drugovima« gradili njihov svijet ne mogu to razumjeti. Oni razumiju samo vrijeme mraka i ništa više. A danas je vrijeme svjetla za naš narod, unatoč svim pogiblima i poteškoćama.

Riječi je, naravno, uvijek bilo lakše izgovarati nego ih provoditi u život. Nije lagano biti samouvjeren u ovim vremenima. Teško je ispitivati svoju savjest, ali to je jedini način da bismo ostali zdravi i uzdignute glave. Možemo to ne učiniti, ali će tada naša izgubljenost određivati naše buduće korake.

I ne htijući ispisah ovih nekoliko listova. Ne znam kome ih posvetiti. Možda sebi, a možda i tebi. Odgovor je u nama samima.

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 23, Čitluk, kolovoz 1995., str. 7.

Osobno