Print Friendly, PDF & Email

Kad se izgovori riječ vojnik, onda se pod tim obično podrazumijeva čovjek koji se zna boriti. Osjeti se miris bitaka, straha i smrti. Od njega se jednostavno ne očekuje ništa drugo, nego da uspije na tim pogibeljnim mjestima.

Ipak, naš hrvatski vojnik ima još jednu odliku: on se zna i moliti, duboko i pobožno. Gledao sam to na vojničkom hodočašću ove godine u Mariji Bistrici. Lica mlada, obilježena ozbiljnošću što je donose teške bitke, pogled pročišćen zanosom molitve i osjećaj ovi dečki moraju uspjeti. Molitva ih nije uništavala. Ona im je samo učvršćivala njihove velike i dobre odluke. Jedna je od tih braniti svoju domovinu.

Ne razumiju to oni koji iz sigurnosti u kojoj se njihova domovina nalazi govore o pacifizmu. I naši bi dečki rado govorili o tomu kada bi im prilike to dopustile. Shvatila je to i jedna novinarka koja je kao uvjerena pacifistkinja došla u moju domovinu. Nakon prve prospavane noći, granata, strojnica i metaka pacifizam joj je u današnjem obliku izgledao samo mjehur od sapunice i ništa više.

U Mariji Bistrici hrvatski vojnik svoj je pacifizam dokazivao i obavljenom ispovijeđu. Militaristi to nikada ne bi učinili, jer bi im to razrušilo njihov izgrađeni ustroj. Ispovijedaju se oni koji svoje životne zadaće žele izvršiti čistim srcem i jasnom savješću. U ispovjedi se čovjek susreće sa svojom dušom i njoj odgovara na postavljene upite, bez obzira koliko teški bili.

Pocrnjeli Gospin kip u svetištu kao da je davao sve odgovore i sažimao svu našu povijest. Prisjetimo se, pred nadolazećom opasnošću prije nekoliko stoljeća (Bože, kako blizu) bio je skriven u zemlju. Bijesni jahači protutnjali su, ali ga nisu našli. On je čekao na kakvo takvo naše oslobođenje. Pocrnio je zbog toga od vlažne zemlje, ali su se čuda počela događati, čuda ne zbog materije kipa, nego zbog vjere i ljubavi našega hrvatskoga naroda koji je tražio svoj Gospin kip.

Vojnici su znali da su se čuda događala i u našemu Domovinskome ratu. Zato su svojim pohodom Gospi zahvaljivali za ta čuda. Njih će zacijelo biti još. Naša nas Majka ne će zaboraviti. Jedini je uvjet da mi ne zaboravimo nju. Osposobit će nas to da se znamo moliti i boriti, boriti se i moliti. Jedino tako moći ćemo ostati na ovim teškim užarenim prostorima, čak i onda kada nas drugi zbog svoga iskrivljenog mišljenja i svojih lažnih političara ne budu podržavali u tomu.

Miljenko Stojić

Osobno