UVOD
Prema Svetom pismu Crkva je misterij. On je nekada bio skriven u Bogu, no danas nam je objavljen i već je djelomice ostvaren (Ef 1,9 sl. Rim 16,25 sl.). Ona je nadalje misterij grješnog naroda koji već posjeduje zalog spasenja. Taj narod je grananje Kristova tijela i ognjište njegove ljubavi. Možemo je opisati i kao misterij božanskoljudske ustanove. On čovjeku pruža svjetlost, te oproštenje i milost »na hvalu slave Božje« (Ef 1,14).
Crkva je, dakle, vidljivi znak Božji na zemlji. Bog je po njoj nazočan u čovjekovu hodu ovom zemljom želeći kroz nju ostvariti spasenje koje je obećao svim ljudima. Zbog toga kada se vjernici sakupe želeći slaviti Boga i iskazati si međusobno prijateljstvo i ljubav, oni svemu svijetu iskazuju znak i očitovanje da je na djelu Bog koji ljubi i spašava svijet. Isus je rekao da je on s onima koji su sabrani u njegovo ime, pa makar bili dvojica ili trojica. Bog se, prema tome, služi Crkvom kao vidljivim znakom ili sredstvom kojim želi pokazati ljudima da se ne samo mogu ujediniti s njim, nego i međusobno u pravo jedinstvo i pravo bratstvo. No, Crkva je ujedno i sredstvo kojim će se to jedinstvo provesti i ostvariti, ne samo pokazati. Takvo jedinstvo donijet će na svijet plodove pravog čovještva, ljubavi i mira. Bit će to predokus potpuno sretnog i vječnog ujedinjenja ljudi u krilu Očevu.
Dolazeći na svijet Krist nije želio da mu drugi služe, nego je odlučio on služiti drugima. Stoga Crkva ima za zadatak u svijetu vršiti ulogu služenja da bi sve ljude dovela do spasenja i radosti. Ona, naime, na svijetu vrši Kristovo djelo i kroz nju On sam zapravo vrši svoje djelo. Crkva poglavito treba pomagati siromasima i svima onima kojima je potrebna pomoć i utjeha. Kao takva ona ne smije u ovome svijetu težiti za slavom, čašću, sjajem i vlašću. Treba ljudima pokazati kako će se otrgnuti od zemaljskih dobara i okrenuti se duhovnim dobrima. Ona će u njima probuditi snagu da drugima služe i pomažu da sretno stignu u vječnu domovinu.
Ne samo cjelokupna Crkva, nego svaki njezin član mora biti za ostali svijet vidljivi znak Božji i njegovo oruđe pomoću kojega će on ljude pozivati na dobro i voditi ih k spasenju. Zbog toga mora dopustiti da milost Božja djeluje u njemu i po njemu, te surađivati s onim što mu Bog u svome Duhu preko sakramenata i rasvjetljenja stavlja u srce.
Ljudska grješna pratvar u Crkvi doprinosi da ona zna odstupati od povjerene joj zadaće i uloge. Zbog toga joj je potrebna obnova, i to trajna. Njome se otkriva njezina izvornost i potvrđuje da je putnica koja je zajedno s drugima u Kristu pozvana na istu proslavu. Njezina proročka uloga ne da joj zaustaviti se u sadašnjosti i biti zadovoljna sa samom sobom, nego da neprestano bude okrenuta prema naprijed, prema boljem i savršenijem.
Ovo je kratki prikaz područja na kome je izrastao ovaj moj skromni rad. Crkva kao božanskoljudska ustanova nailazi na poteškoće u svom »snalaženju« sa svijetom, te zbog toga njezin izgled kroz povijest se neprestano mijenja. No, prema II.vat. saboru, svetost njezinih članova jest ono što će joj danas vratiti pravi izgled njezina lica.
- CRKVA NA PUTU
Po prvom čovjeku Adamu grijeh je ušao u svijet. No, Bog u svojoj ljubavi ne odbacuje ljude zauvijek, nego ima namjeru spasiti ih i omogućiti čovjeku ponovno uspostaviti zajedništvo s njim. On ih ne spašava i posvećuje samo pojedinačno, već ima namjeru skupiti ih u narod koji će mu sveto služiti i spoznati njegovu veličinu. U Starom zavjetu zbog toga je na poseban način izabrao i vodio izraelski narod da mu on bude nositelj i čuvar njegovih obećanja. Sklapa s njim savez vjernosti. Dolazak Isusa Krista velika je prekretnica. On u svojoj krvi ustanovljuje Novi savez izabirući sebi novi narod sastavljen od Židova i ostalih naroda. Oni koji mu povjeruju preporođeni vodom i Duhom postat će »izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, pridobiveni narod... koji nekoć nije bio narod, a sada je narod Božji« (l Pt 2,9-10)
Glede povijesti spasenja vrijeme prije Krista možemo nazvati »Razdoblje Zakona«, a poslije Krista »Razdoblje Duha«. Nemam namjeru govoriti opširnije o njima, nego samo ukazati na vrijeme u kojem se nalazi Crkva. Ona je, naime, onaj Kristov izabrani narod. Uzeo ju je k sebi da mu bude oruđe otkupljenja sviju i poslao ju je u svijet kao »svjetlo svijetu i sol zemlji« (usp. Mt 5,13-16). Ucijepio joj je u svijest da ovo nije njezina prava domovina i baština. Na putu je i jednoga dana mora stići kod Oca, gdje njezina glava Krist sjedi na prijestolju i kraljuje. Duh Sveti bit će onaj koji će je iznutra neprestano obnavljati i davati joj jedinstvo, zbog čega nikada ne će moći niti nestati niti propasti.
Crkva, Narod Božji nije izvan vremena i izvan prostora, nego je uklopljena u sva zbivanja i sva događanja u čovječanstvu. »Narod Božji jest i mora biti unutar čovječanstva svjedokom onih viših božanskih, konačnih i posljednjih stvarnosti, prema kojima teži i u kojima se zaključuje sve što se sada na svijetu zbiva«.[1]
Dok je došla do nas, Crkva je krećući se i snalazeći se s ovim svijetom, prošla kroz različita razdoblja. Istina, ne smijemo postaviti oštru granicu među njima, jer ona se prelijevaju jedna u druga predstavljajući neprekidni rast Crkve. Ono što ih razlikuje jest vlastito poimanje svijeta i sve stvarnosti, te odnos prema njima. Tijekom ovih razdoblja raste i svijest Crkve o samoj sebi i njezina želja za trajnom obnovom. Promotrimo bitne značajke tih razdoblja.
- Razdoblja Crkve
Odnos Crkve i društva kroz povijest uvijek je bio podložan promjeni. Crkva je zauzimala različite stavove, već prema povijesnim prilikama i poteškoćama s kojima se susretala. Njezino lice tako je poprimalo različite izglede, ali je biće uvijek ostajalo isto. Ona je u svojoj biti, naime, nepromjenjiva po božanskoj odredbi i namisli.
1.1. Svetopisamsko razdoblje
Novi savez je na svom početku. Isus navješćuje Božje ili nebesko kraljevstvo. Ta tema zauzima središnje mjesto u njegovu navještanju. Što god radi i čini nosi obilježje Božjeg stvaralačkog zahvata u povijesti. Preko njega Bog objavljuje sebe i svoju zauzetost za čovjeka. Božje će kraljevstvo u svojoj punini doći na kraju vremena (Lk 21,31). S Isusom ono prožima sadašnjost i jamči sretan ishod konačne dovršenosti.
»Božji zahvat ne ostavlja čovjeka pasivnim nego ga angažira u najvećem stupnju: budi u njemu svijest odgovornosti ne samo za osobnu sudbinu nego za sudbinu čovjeka i svijeta u cjelini«.[2] Isus uspostavlja osobno zajedništvo ljubavi svih ljudi kao temelj na kojem se bez straha može dalje graditi. »Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima. U tome je sav Zakon i Proroci« (Mt 7,12; 22,37-40).
U svom navještanju Isus je pristupačan svima. Ne veže se ni uz jednu vjersko-političku stranku. Ponaša se kao jednostavan i slobodan građanin – civil, laik. Nazivali su ga učiteljem, ali on ništa nema s tadašnjim učiteljima. Stvara zajedništvo s ljudima na temelju slobodne odluke za život s Bogom. Uči ih da Božju volju vrše u svakodnevnom životu.
Isusovom smrću »njegova stvar« ne prestaje. Nastavlja je Crkva svojim rođenjem na Duhove. »Crkva je u prvom redu skup ljudi i žena iste vjere i iste nade koji se – premda raspršeni – okupljaju svjesni svoga jedinstva«.[3] Razlikuju se od svih drugih religijskih skupina. Apostoli su poglavari, obdareni karizmom upravljanja, bez primisli da su oni nešto posebno u Crkvi. Prijelaz u drugo stoljeće mala je prekretnica. Apostoli su pomrli, izuzevši Ivana, i stvara se ustrojstvo, gipko i napredno, sa sviješću o kolegijalnoj odgovornosti. Tek poslije nekoliko naraštaja biskupi će se izdvojiti kao nositelji službe upravljanja. Izabire ih cjelokupna zajednica na svome sastanku. Crkveno ustrojstvo sređuje se tijekom drugog stoljeća. No, Crkva se još ne zamišlja kao stado nijemih ovaca, vođenih biskupovim štapom. Ona je okupljena oko Krista, a vodi je Duh Sveti koji joj daje obilje svojih darova. Karizma i institucije nisu suprostavljene, nego žive zajedno. Pogani zavide kršćanima na ljubavi i čovječnosti koje pokazuju osjećajući da »tu ima nešto«.
Kod kršćana ovog razdoblja nailazimo na svijest o napetosti između Crkve i svijeta. Još nije došlo do konačne podjele i napetosti između klera i vjernika. U Starom savezu postoji jedinstvo Božjeg naroda i naroda u političkom smislu. Prvi kršćani razilaze se s pojmom potpune države. Crkva i poganska država ne žive skupa.
1.2. Poslijesvetopisamsko razdoblje
Milanski edikt 313., kada car Konstantin daje kršćanima slobodu, početak je novog razdoblja Crkve. Stvara se usko jedinstvo Crkve i države. Uporno se širi mišljenje da je Crkva društvo božanskog prava. Nestaje napetosti između Crkve i svijeta, što je prema Novom zavjetu za nju bilo konstitutivno. Stvara se sada napetost u samoj Crkvi, budući da biskupi postaju visoki državni službenici zaokupljeni vođenjem državne politike. Nije stoga čudo da se stvara jaz između svećeništva, odnosno monaha s jedne strane i laika s druge. Ujedno je to i stvaranje dva svijeta u Crkvi: svijet onih koji vode »duhovni život« i svijet onih čiji je život laički, »s manje duha«. Izgrađeni su sustavi narodne i državne Crkve. Rodiš li se u katoličkoj državi smjesta si član Katoličke crkve. »Karizmatik apostolske Crkve gubi svoju konstitutivnu ulogu na izgradnji zajednice i povlači se u samostan, u mistiku... crkvena hijerarhija je slika božanske hijerarhije; službene funkcije nisu se svodile samo na duhovno zajedništvo svih, nego su one Božja i Kristova reprezentacija s određenim zahtjevom za isključivošću«.[4]
Kršćanska vjera u zapadnom i europskom srednjem vijeku izgleda kao nerazoriva kula. Nju bitno ne ugrožava ni tragični rascjep između Istočne i Zapadne Crkve. Ono što nju tada najviše zanima jest njezin sadržaj. »Istinitost vjere bila je tada važnija od slobode pojedine osobe. U slučaju sukoba uvijek se odlučivalo za istinitost vjere, a protiv slobode«.[5] Nastoje se pronaći i naglasiti razlike spram drugih vjeroispovijesti. Crkva živi u duboko obrambenom stavu, iako ustvari ima svu vlast sa svim štetnim posljedicama. Naglašava se umsko i razumske prihvaćanje vjere, te uloga Crkve u procesu vjere. Gotovo da se izgubilo poimanje da je svaki kršćanin hram Duha Svetoga i da zajedno predaju iskustvo Boga.
1.3. Razdoblje novog doba
U ovom razdoblju dolazi do razlaza između Crkve i svijeta. Svijet se odcjepljuje od nje i smatra se samosvojnim. Ima svoj život izražen kroz politiku, kulturu, znanost, tehniku, društvene organizacije koje više ne stoje u službi ciljeva Crkve. Suvremeni čovjek udaljava se od Crkve. Ona je zbog toga prisiljena razvijati misionarsku dinamiku, budući da njezini vjernici postaju manjina, čak i u zemljama kolijevkama kršćanstva. Izgubila je sliku čvrstog ustroja u kojem se ljudi jednostavno rađaju i time potpadaju pod njegove zakone. Sredinom 20. st. ovo dolazi do punog izražaja. Svijet se potpuno »oslobodio«. Kršćansko vjerovanje više nije mjerilo javnog života i javnog mišljenja. Jednako su se u vrtlogu zbivanja našli klerici, kao i laici. Zajednica, nekadašnji model Crkve, ponovno izranja iz stoljetne zaboravljenosti. Čini je skup vjernih, osvjedočenih, zauzetih kršćana što žive u društvu sa suprotnim vrijednostima. »To je Crkva onih koji se obraćaju osobno i korjenito, na osnovi duboke pogođenosti, koji su primili krštenje i Duha Kristova (usp. Dj 2,38)«.[6] Crkva naime »ako želi svjedočiti za Krista i objavljivati ga svijetu, mora biti u zajednici i s Kristom i sa svijetom; mora ostati vjerna Evanđelju, a istodobno ići u korak sa svojim vremenom i potrebama konkretnog čovjeka«.[7]
Posljedica gore navedenih promjena jest vraćanje nositelja službe k Narodu Božjem. »Tzv. "nesigurnost uloge" svećenika (kao i biskupa) ne samo unutar društva nego i unutar Crkve nestat će kad se služba vodstva opet bude shvaćala i živjela kao karizma među drugim karizmama«.[8] Narod Božji je sve više narod Božji bez pojedinaca koji bi nekako bili bliže Bogu.
Za Crkvu je počela nova budućnost, obećavajuća i zahtjevajuća. Novo doba ide svojim putom, dok Crkva mora pronaći zajednički jezik s njim. Papa Ivan Pavao II poručuje: »Današnja Crkva ne treba novih reformatora. Crkva treba novih svetaca«.[9]
Za Crkvu je počela nova budućnost, obećavajuća i zahtjevajuća. Novo doba ide svojim putom, dok Crkva mora pronaći zajednički jezik s njim. Papa Ivan Pavao II poručuje: »Današnja Crkva ne treba novih reformatora. Crkva treba novih svetaca«.[9]
- Usmjerenje crkve u svijetu prema II. vat. saboru
- II. vat. sabor shvaća i proniče razdoblje novog doba. S njime se u Crkvi rađaju nove misli i ponašanja. »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu, naime, sačinjavaju ljudi koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zbog toga zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću« (GS l). Na drugome mjestu Sabor kaže: »Danas čovječanstvo proživljava novo razdoblje svoje povijesti, u kojem se duboke i brze promjene postupno proširuju na cijeli svijet... zbog toga već možemo govoriti o pravom društvenom i kulturnom preobražaju, koji zadire također u vjerski život« (GS 4).
Pitanje je sad kako da se Crkva postavi u svijetu i što je ono posebno što Crkva, odnosno njezini vjernici posjeduju i donose sa sobom kad zajedno s drugima surađuju na izgradnji svijeta?
Sabor nas najprije uči da je Crkva eshatološki usmjerena i da nema namjeru opredjeljivati se za stvaranje ili očuvanje ovakvog ili onakvog poretka u svijetu. Ona želi voditi čovječanstvo prema Sveobuhvatnom, dovesti ga do Boga. Ipak, ona ne može stajati potpuno po strani dok se gradi novi svijet, makar nema pozvanja ni poslanja sama ga izabrati i graditi. »Izgradnja što prikladnijih uvjeta života u kojima čovjek lakše može izrasti u zrelu ličnost, a ne biti podvržen robovanju stvarima ili drugim ljudima, to ne može biti za Crkvu indiferentno, jer su to uvjeti za ono što je njezin specifičan zadatak«.[10] Crkva vjeruje da će se jednog dana slobodno čovječanstvo sjediniti s Bogom u ljubavi. Zbog toga se zanima za rast čovjeka u slobodi i ljubavi. Postoje, istina, u svijetu skupine koje zatvaraju čovjeka u svijet niječući Božju transcendenciju. Crkva priznaje njihovo postojanje, budući da štiti i poštuje nepovredivost čovjekove ličnosti. Nudi im lojalnu suradnju tražeći samo za sebe slobodu. Kršćane, pak, potiče i ohrabruje da se zbog svoga eshatološkog poziva još više dadnu na zalaganja da se izgradi bolji i čovječniji svijet.
Vjera u Isusa Krista je ono posebno što Crkva sa sobom donosi. »Ne kao nešto što bi svi najprije trebali priznati i prihvatiti, već kao novo počelo života i djelovanja koje živi u samim kršćanima i na temelju kojega kršćani prihvaćaju svijet i čovječanstvo kao braću, te su spremni iskazati svima svoju službu«.[11]
I prije II.vatikanskog sabora kršćani u svijet unose svoju vjeru, ali s mentalitetom da drugi najprije prihvate ono što vjerujemo kao temelj svakog rada i suradnje na izgradnji svijeta. Bio je to preduvjet za suradnju. Danas vidimo da je to pogrješan stav. Došli smo do uvjerenja da ono bogatstvo što nam ga vjera daje ne smijemo držati zakopano, nego ga otkriti i iznijeti pred druge. U čovjekovu životu, naime, vjera »jest kao novo počelo mišljenja, života, djelovanja: ona se mora u životu očitovati i čovjekov život oploditi, učiniti da čovjek izraste kao osoba u neslućenim dimenzijama.[12]
Vjera čovjeku daje osvjetljenje njegove egzistencije, svijeta i povijesti. Ali ipak mu ništa ne govori o građi tvari, već to čovjek uči živeći u svijetu.
No, živeći u svijetu Crkva dolazi u doticaj i s njegovim ćudorednim zlom, s grijehom. Njezini članovi griješe. Istina, Crkva ne može izgubiti svoju svetost zbog grijeha svojih članova, jer je ontički sveta. Međutim, grijeh prekriva i zatamnjuje njezinu svetost tako da ona izgleda okaljana pred očima onih koji je gledaju izvana. »Pa ipak, Crkva ne tjera grješnike iz svog krila, nego samo njihov grijeh. Ona ih zadržava u sebi s nadom da će ih uspjeti preoblikovati... Zbog grijeha grješnika, a to smo mi, Crkva se ponizuje, ona se kaje, ona čini pokoru, ona se čisti, ona moli svaki dan u Očenašu za otpuštenje svojih dugova«.[13]
Crkvi je, dakle, potrebna trajna obnova. Prema »Lumen gentium« to je poziv svih na svetost u Crkvi. Na Saboru kardinal A. Bea traži da se taj poziv što čvršće i obilnije svetopisamski utemelji. Neka to bude i naše polazište u slijedećem poglavlju.
- TEMELJNA PITANJA SVETOSTI I OBNOVE CRKVE
Svetost i grješnost, Božje kraljevstvo i svijet dva su stupa na kojima počiva zgrada Crkve. Sređujući sebe prema njima, Crkva može pogriješiti na tri načina. Prvi način je kada se Crkva potpuno identificira s Božjim kraljevstvom izgrađujući potpuno apstraktnu i idealiziranu sliku svoga postojanja prožetu duhom potpuno indiferentnom na povijesne promjene. Drugi ekstrem nastaje kada se Crkva identificira sa svijetom. Lice Crkve obilježeno je tada oznakama pretjerane svjetovnosti. Njezine snage u konfliktu su s drugim snagama svijeta. Na trećem mjestu je pogrješka usredotočenja Crkve na samu sebe bez ikakva dodira s kraljevstvom Božjim i svijetom. Sama je sebi dovoljna, trijumfalna, savršeno društvo, propuštajući priznati relativnu autonomiju svijeta.
Ove opasnosti moraju biti prevladane u Crkvi. Božje kraljevstvo, svijet, Crkva, svatko mora naći svoje mjesto. Pri tom »Crkva je uvijek viđena kao konkretni i povijesni znak (kraljevstva Božjeg i spasenja) i kao njegovo sredstvo (posredovanje) u spasenju svijeta«.[14]
- Svetopisamski izričaj o svetosti Crkve
Kada govori o svetosti, Sveto pismo je najprije primjenjuje na Boga, a onda na njegov narod. Svetost je ne samo čovjekova reakcija pred božanskim, nego prije svega objava Boga samoga. Od njega je ljudi primaju i njezina je narav pitanje misterija Boga i njegova doticaja s ljudima. Ona je najprije nešto vanjsko predmetima, mjestima i osobama što ih čini svetima. Tek darom Duha Svetoga postaje stvarna, nutarnja, saopćenje Boga samoga.
1.1. Stari zavjet
Novi zavjet često govori o Crkvi kao o Narodu Božjem. No, pojam svetosti tog naroda svoje korijene ima već u Starom zavjetu.
Hebrejska riječ za svetost u Starom zavjetu jest qodeš. U svome korijenu znači odsjeći, odvojiti. Onoga koji je čuje želi usmjeriti prema ideji odvajanja od profanoga. Za Židove svete su stvari neizmjerno uzvišene, te se mogu dotaći tek pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Čovjek postaje svjestan svoje malenosti i svoje grješnosti. Poglavito je svet Bog u samome sebi. Ali je svet i zbog onoga što je učinio za svoj narod i što mu neprestano pruža ruku pomirenja. »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš« (Iz 40,1). On želi biti u tome narodu i time ga čini svetim (am qadoš), izabranim i izdvojenim da drugima naviješta kult pravoga Boga.
Svetost i posvećivanje naroda najprije se očituje u obdržavanju ritualnih propisa. Nužno je pridržavati ih se da bi se moglo stupiti u doticaj sa sakralnim. Bog sebi pridržaje mjesta, osobe, predmete, vremena... Budući da je to njemu posvećeno, zabranjeno je za svjetovnu uporabu. Sveti su, ali ne u onoj mjeri u kojoj je svet Bog. Istodobno zastiru i očituju Božju svetost.
U knjizi Levitskog zakona u kodeksu svetosti (17. – 26. pogl.) stavlja se novi naglasak na svetost. Taj dugački govor upućen Izraelcima pun je raznih propisa i predstavlja Izrael kao kultnu zajednicu usmjerenu prema hramu u kojem se nalazi sveti Jahve. Nije više naglasak samo na ritualnoj, nego i na ćudorednoj svetosti.
Svojom nazočnošću u izraelskom narodu Bog posvećuje taj narod. Izvodi ga iz Egipta i sklapa s njim Savez čineći ga narodom koji će drugim narodima navijestiti uzvišenost jedinoga pravoga Boga, Jahve. Na taj zov Izraelci moraju odgovoriti osobnim posvećivanjem. Pozvani su očistiti se od svake prljavštine i sudjelovati u liturgiji promjene srca, tako da će od Boga poslani proroci morati pozivati na pokoru i obraćenje. Krajnja točka posvećivanja jest postizanje »svetosti«. Mnogi to ne će postići. Svetim će postati onaj »mali ostatak« preživjelih na Sionu, skupina što je dostigla cilj kojemu teži svaki pobožni Izraelac.
Objava Božja preko svog naroda ostaje čujna u povijesti. »Njegovo je djelovanje kao sjeme i kruh i od njega se može živjeti što našu situaciju čini spasenjskom. Nije to tuđ govor, njegova nam je riječ dapače vrlo blizu. Sve to tvori narod koji on poziva, prožima, zahvaća i time taj narod postaje svetim narodom«.[15]
1.2. Novi zavjet
Svetost se iz Starog prelijeva u Novi zavjet. Svet je Bog, njegov zakon i savez, anđeli, proroci, svetopisci, pojedini vjernici, zajednica vjernika, stvari, mjesta. No, tek događaj Duhova pravi je korijen novozavjetnog poimanja svetosti.
Jahvino svojstvo svetosti u Novom zavjetu prenosi se na Isusa. »Jer je začet po Duhu Svetom, zvat će se Svetim i Božjim Sinom« (Lk 1,35; Mt 1,18). Njegova svetost očitovat će se u njegovim djelima, čudesima i naučavanju. U svetosti je potpuno jednak Bogu, svome svetom Ocu. One koji ga prime otvorena srca čini svetima, jer »ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom« (Iv 17,19). Posvetivši se Kristom vjernici su se posvetili i Duhom Svetim koji ih ispunja darovima i karizmama. Dolazak Duha mnogo je snažniji nego u Starom zavjetu, pa se govori o ispunjenju mesijanskih vremena. »Prvi kršćani žive iz svijesti ovoga zajedništva s Duhom Svetim: on nas vodi naprijed, upravlja nas, misli u nama i djeluje po nama«.[16] Duh Sveti trajno ostaje s posvećenima zbog čega Pavao govori da su oni »hramovi Duha Svetoga«, »hramovi Božji« (l Kor 6,11.20; usp. 3,16 sl). Djeca su Božja što u sebi imaju izvor Božje svetosti.
Svetost novozavjetne zajednice posebno je poglavlje. Dva su novozavjetna teksta za nas posebno važna. Prvi u 2 Kor 11,1-4 govori o opasnosti otpada od vjere. Pavao opominje vjernike da ostanu ustrajni i vjerni. Samozvani učitelji propovijedaju lažnog Krista, a Pavao bi Crkvu u eshatonu želio privesti Kristu zaručniku kao čistu djevicu. »Tu je Pavao na crti starozavjetnih proroka. On ne optužuje za nevjernost, ali upozorava na opasnost od nevjernosti«.[17]
Ef 5,21-33 jest drugi značajni tekst o odnosu Crkve i Krista. Pavao govori o Crkvi kao tijelu i zaručnici Kristovoj. Isusova smrt na križu bila je njegovo predanje za svoju Crkvu, a krsno preporađanje jest neprestano prikupljanje Crkve. Sve to čini jer je sebi želi dovesti neporočnu. Ovim tekstom Pavao je želio govoriti o kršćanskoj obitelji, ali je izrekao dogmatsku misao o zaručničkim odnosima Krista i Crkve.
Crkva je već sada sveta. Kakvom svetošću? Darovanom ili ontološkom, ćudorednom ili stečenom? Nisu svi jednodušni u tome. Za protestantske bibličare tu se poglavito radi o kultnoj svetosti. Ako pobliže promotrimo Pavlovo naučavanje, svetost Crkve treba shvaćati u svjetlu onoga što »već« jesmo i što »još nije« dovršeno. Kršćanska zajednica na ovoj zemlji već ima pravu svetost, a ne samo kultnu, ali ta će se njezina svetost konačno ostvariti tek u eshatonu. Pavao, čak, kršćane najprije naziva svetima, da bi ih poslije napao zbog nećudoređa. Postoji znači izvjesna napetost između posvećenosti vjernika i grijeha koje čine. Logično da ta napetost prelazi i na čitavu Crkvu.
Govoreći o svetopisamskim temeljima svetosti, vidimo da je s jedne strane samo Bog svet i da svaka svetost dolazi od njega. Svet je Božji narod, sveta je Crkva. S druge strane ova Božja svetost u vidu milosti traži da i čovjek odgovori svetošću. A upravo tu nastaju poteškoće.
- Izvansvetopisamski izričaj o svetosti Crkve
S Kristom je Bog posegao u svjetsko zbivanje. Svijet više nije taman i mračan, nego sveto prodire u njega i ne da se više odatle istisnuti. Kršćanski vjerovjesnici od početka žele to navijestiti ljudima ovoga svijeta i s njima se kao Crkvom pokloniti pred Bogom u molitvi tražeći najprije Kraljevstvo Božje i nadilazeći čitav svijet. Ali Krist ne želi biti nazočan samo po Riječi koja se naviješta. »On hoće da bude među nama u svojim posvećenima, u čijim srcima stanuje po vjeri (Ef 3,17) i od kojih se gradi sveta zajednica«.[18]
2.1. Predaja
Već u II. st. susrećemo naziv »sveta« za Crkvu kao najstariju oznaku koju joj daje ispovijest vjere. Ona je sveta ne samo u svojoj Slavi, nego i u svojim udovima koje je krštenje posvetilo. Grješnici su u njoj razdirani između svoga grijeha i poziva da budu sveti kao što je Crkva sveta. Po primjeru svoga Učitelja Crkva ih ne odbija, nego im dijeli oproštenje i očišćenje. Nema svrhu u samoj sebi. Ljude samo privodi kraljevstvu Božjem gdje će biti zamijenjena Kristovom paruzijom. Progoni potiču tu njezinu čežnju za konačnim smirenjem.
Kad apostolski oci II. st. govore o svetosti Crkve čine to u duhu svetopisamskih tekstova. U djelu »Polikarpovo mučeništvo« namjesto izraza »Božja Crkva« rabi se naziv »sveta«. Pišući djelo »Poslanica Traljanima« biskup i mučenik Ignacije naziva je svetom i izabranom od Boga. U »Herminom Pastiru« nailazimo na razmišljanje da je Crkva sveta, ali da njezini članovi znaju i sagriješiti. Origenov »Libellus de oratione« govori o Crkvi kao zajednici savršenih. Ta svetost se proteže i na vjernike. Za Origena vjernici su sveti »ukoliko se znaju kajati za grijehe i tražiti sakramentalno oproštenje«.[19]
Napisavši »Retractationes« Augustin naučava da Crkva nije sada sveta, nego se tek pripravlja da to bude. Zato svaki dan treba govoriti »Oprosti nam duge naše«.
2.2. Dokumenti crkvenog učiteljstva
U simbolu vjere jeruzalemske Crkve koji je nastao oko 348. nailazimo na naziv svet za Crkvu i nazive »jedinu« i »katoličku«. Po prvi put sve četiri formule za Crkvu (jedna, sveta katolička i apostolska) susrećemo u Epifanijevu vjerovanju iz 374. Sabor u Carigradu 381. konačno ih je priznao za službene. Time ujedno ulaze na široka vrata i u katoličku teologiju. Crkveno učiteljstvo ne dopušta da se taj pojam suzi samo na ćudoredno svete ili predestinirane. Po nauci sv. Augustina sadržanoj u teoriji o pšenici i kukolju, gradu Jeruzalemu i Babilonu, »postoje grješnici i oni pripadaju Crkvi«.[20] Ouesael tvrdi da su svi članovi Crkve sveti (DS 2474). Osuđuje ga Klement XI. 1713. Hus tvrdi da ima onih koji su predestinirani na spasenje i jedini sveti. Osuđen je i on (DS 2615). I. vat. sabor uči da je izvanredna svetost Crkve zajedno s drugim oznakama trajni motiv vjerodostojnosti (DS 3013). Leon XIII. enciklikom »Satis cognitum« (1896.) i Pio XII. enciklikom »Mystici corporis Christi« ne shvaćaju Crkvu kao nešto statično i sigurno nego »Crkva u određenom smislu ima sakramentalnu strukturu.
U sakramentu treba razlikovati »između svetog znaka kao takvoga (i uvjeta njegove vrijednosti) s jedne strane i sakramentalnog znaka ukoliko sakramentalna milost stvarno djeluje i znak je njome ispunjen s druge strane«.[21] Nešto slično čini i II. vat. sabor promatrajući Crkvu kao ostvarenje misterija spasenja u Kristu, a izvana je gledajući kako se očituje pred ljudima u konkretnim povijesnim prilikama. Naučava da ju je Krist svojom svetošću posvetio, ali budući da je sastavljena od grješnika u istom trenu je sveta i neprestano potrebna čišćenja (LG 8). Duh Sveti joj pomaže da čitava prođe kroz kušnje (LG 9). II. vat. sabor čvrsto ostaje pri tradicionalnoj katoličkoj nauci o svetosti Crkve »ali, ne zaboravlja činjenicu da svi vjernici zajedno s vidljivim poglavarima ponekad svojim propustima pravo lice Boga i religije skrivaju a ne ponazočuju (G3 19), te da je grijeh u Crkvi žalosna stvarnost koju ne valja prikrivati«.[22]
- Pogledi današnje katoličke teologije
U prethodnom odsjeku već smo nešto progovorili o grješnosti Crkve. Ovdje tu temu želim šire prikazati, budući da se često život Crkve razlikuje od onog što ona naučava. Mnogima je to izgovor da ne dođu Bogu i prema njegovim zapovijedima ravnaju svoj život.
3.1. Istovremena svetost i grješnost Crkve
Mišljenja su različita. Crkva je nešto više od običnog skupa, društva ljudi. Ali u čemu se sastoji i kako je ona »nešto više«?
Govoreći o Crkvi u svjetlu Svetog pisma, predaje i crkvenog učiteljstva švicarski ekleziolog Ch. Journet kaže da Crkva nije istina bez grješnika, ali da jest bez grijeha. Grijesi u Crkvi dolaze od ljudskosti, a ne od crkvenosti njezinih članova. Griješeći postaju kao suhe grane na stablu i udaljuju se od Crkve.
Nešto slično naučava i Y. Congar. »Mora se razlikovati između grijeha u ćudorednom i u stvarnom smislu riječi i između granica, propusta i povijesnih grješaka... ne postoji grijeh Crkve kao takve... koja je u transcedentalnom smislu zaručnica Isusa Krista«.[23]Njegovo je mišljenje da Crkva ne griješi u strogom smislu riječi, budući da za grijeh može biti odgovorna samo pojedina osoba. Crkva kao institucija čini razne socijalno-ćudoredne propuste koji smetaju ljude današnjeg vremena. No, sakramentalni čini koje učine grješni službenici Crkve valjani su jer ljude ne posvećuju svećenici i biskupi, nego Krist. Naravno da njihovi nedostaci štete ugledu Crkve. Pojam subjektivne svetosti Crkve Congar uvodi prvi. Objektivna svetost bila bi ona svetost koju Crkva ne može izgubiti. Crkva je ima kao institucija spasenja ili »Ecclesia congregans« Subjektivnu svetost stječe uz pomoć Božju kao zajednica naroda Božjeg. Bila bi to »Ecclesia congregata«.
- Rahner u djelu »Kürche der Sünder« povijesnu Crkvu naziva »Svetom Crkvom grješnika«. Za njega Crkva u isto vrijeme je i grješnica i sveta, »simul sancta et peccatrix«. Argument mu je za to da katolička teologija već stoljećima govori o nužnosti obnove i čišćenja Crkve. Unatoč grijesima Crkve »ova je Crkva u svojoj stvarnosti "prava" Crkva, jedina Crkva, Crkva Božja i njegova Krista, domovina naših duša, mjesto na kome nalazimo živoga Boga nade i vječnog spasenja«.[24]Potvrdu za svoje mišljenje traži u onim dokumentimaII. vat. sabora, osobito LG, gdje se govori da je »Ecclesia simul sancta et semper purificanda« (LG 8). Grijesi njezinih članova odnose se i na nju čitavu. Ona za njih predstavlja sredstvo spasenja.
Promatrajući konkretnu ljudsko-povijesnu stvarnost Crkve H. Küng zaključuje da je Crkva narod grješnika. Odatle dolazi njezina grješnost. »Upravo zbog toga što Crkva nije čista supstancija, idealizirana, samosvojna i odijeljena od svih ljudi već je zajedništvo onih koji vjeruju, upravo zbog ovoga – sigurno ne zbog grijeha svojih grješnih članova – ona je grješna Crkva«.[25] Svetom Crkva može postati samo ukoliko je otvorena Božjem djelovanju. Vjerovati u takvu svetu Crkvu znači vjerovati u Boga koji posvećuje u Crkvi i po Crkvi.
Postoje još mnoga druga mišljenja. Po II. vat. saboru svi imaju u nečem pravo, ali nijedno se mišljenje ne može nametnuti kao jedino potpuno ispravno. »Zajednički elementi ovim mišljenjima koja su u okviru katoličkog zajedništva jesu ovi:
- Crkvu ne smijemo prikazivati kao neku irealnu tvorevinu, nego kao konkretni narod Božji, i stoga kao zajednicu svetih i grješnih ljudi.
- Ipak je posebno obilježje Crkve svetost, a ne grijeh jer je okuplja i vodi Bogu Kristu po Duhu.
- Crkva je subjektivno sveta kao cjelina, jer joj je Krist zaslužio nerazorivu svetost, te ju je zauvijek sebi pritjelovio kao svoje tijelo i zaručnicu.
- Unatoč svojim nedostacima Crkva ostaje sakramenat spasenja za svijet.
- Ćudoredna svetost članova Crkve ovisi od većeg ili manjeg odaziva njezinih članova.
- Crkva će postati potpuno čista i sveta tek u eshatonu«.[26]
3.2. Božja uspostava i ljudsko izgrađivanje Crkve
Bog je tijesno povezan sa svojom Crkvom i ne dopušta da ona postane nevjerna zaručnica. Nerazorivo je sveta i Krist djeluje u njoj i po njoj. No, i »grješni ljudi« imaju važnu ulogu. »Crkva se ne izgrađuje sama od sebe po darovima Božjim, nego po odgovoru ljudi na ove darove Božje«.[27]
Istina, ljudi ne odgovore uvijek potpuno na ovu zadaću. Ta grješnici su. Jedino je to potpuno učinila Marija svojim životom i radom, tako da je poneki nazivaju personifikacijom svete Crkve. »Bogu je neizmjerno važan čovjekov odgovor. Ono što čovjek stvara u vjeri i ljubavi izgrađuje Crkvu za vječnost: i to je uistinu Crkva«.[28] Ono što je Bog zamislio o svojoj Crkvi povjereno je njezinim ministerijalnim službenicima da dalje razvijaju.
U Crkvi postoji svetost inicijative ili darovana svetost ili objektivna svetost, te subjektivna ili odazivna svetost. Darovana svetost je nerazorivo sveta, budući da nam ju je darovao sam Bog. Crkva je također posvećena snagom Evanđelja, te krštenjem po kojem krštenici postaju uistinu sveti. Duh Sveti je neprestano posvećuje i čuva. Promatrajući Crkvu sa strane odazivne svetosti vidimo da je ona trajno vjerna Kristu. Pojedini njezini članovi istina griješe, ali Krist uvijek u njoj budi nove snage. Ćudorednu svetost Crkve povećavaju oni koji žive po Božjem naumu i neprestano se obraćaju od svojih grijeha. Ta svijest obraćanja od grijeha treba neprestano rasti i sazrijevati. I tu se nalazi ona glavna veza između darovane i zadane svetosti, odnosno između Božje uspostave i ljudskog izgrađivanja Crkve.
- Obnova Crkve kao poziv svih na svetost u Crkvi
Krivo je ako se pokušavaju obnoviti samo pojedina područja u Crkvi. Cjelokupna Crkva treba obnovu i to u svojoj dubini. Istina, »Crkva se može i mora obnoviti, ali ne može se i ne smije promijeniti«.[29] Najpotpunija i najsveobuhvatnija obnova jest nastojanje za postizanjem subjektivne ili odazovne svetosti u Crkvi. Sam Bog je Crkvu stvorio i želi da ona bude sveta kao što je i on svet. Već od početka postoje u njoj slabosti, razilaženja, čak skandali. »Ako se Crkva sama ne obnavlja ili se to dovoljno ozbiljno ne čini, tada je izložena opasnosti da nestrpljivi reformatori svojim nastojanjima razorno djeluju na nju«.[30]
4.1. Poziv na svetost i obnovu
Crkveni sabori događaji su koji zasijecaju duboko u život Crkve. Za nas danas od posebnog je značenja II. vat. sabor. U dokumentu »Lumen gentium«, u njegovom V. poglavlju, naširoko govori o Crkvi ističući da je ona nerazorivo sveta, te da su svi pozvani na svetost u Crkvi. Tu dužnost sabor izvodi iz krsne posvećenosti svakog vjernika (LG 40). Uzor svake svetosti jest Isus Krist. »Budite, dakle, savršeni i vi, kao što je i Otac vaš nebeski savršen« (Mt 5,48). Da im pomogne dostići tu savršenost Bog ljudima šalje Duha Svetoga. On u njima budi veliku ljubav za Boga (usp. Mk 12,30) i veliku ljubav među njima samima (usp. Iv 13,34; 15,12). Poticaj stoji u Božjoj ruci. Isus Krist ljude opravdava i čini ih sinovima Božjim, dionicima božanske naravi. Postali su sveti. Zato tu svetost u životu trebaju držati i u njoj napredovati. Pavao ih opominje da žive »kao što se dolikuje svetima« (Ef 5,3). No, dođu i trenuci kada se pogriješi. Neka tada mole »i otpusti nam duge naše« (Mt 6,12).
Svi kršćani pozvani su na puninu kršćanskog života bez obzira u kojem su staležu i na kojem položaju. »Lumen gentium« također ističe da se ovom svetošću u zemaljskom društvu promiče čovječniji način života, podcrtavajući time svetost kao jednu od osnovnih sastavnica kršćanskog humanizma.
Kad govori o svetosti onda II. vat. sabor ne podrazumijeva pod tim neko čudaštvo ili izvršavanje neobičnih djela, nego potpuni kršćanski život i savršenstvo ljubavi. Sabor kaže: »Stoga je znak pravog Kristova učenika i ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu« (LG 42). Ona u pojedincu raste i donosi plodove njegovom zauzetošću u slušanju riječi Božje, sudjelovanjem u liturgijskom i sakramentalnom životu, molitvom, služenjem bližnjemu... Po ljubavi bi se Kristovi vjernici trebali prepoznavati u današnjem svijetu. Svetost pomaže ljudima izgrađivati bolji i pravedniji svijet. Propovijedanjem duhovnih vrjednota Crkva uzdiže čovječanstvo u ćudorednom pogledu. Živeći zajedništvo s Bogom i ljudima Crkva promiče opću pravdu i pridonosi pozitivnijem vrjednovanju svakog čovjeka. Pri tome ona ne izdvaja neke izabrane, nego prije svega nastoji podići i osokoliti one koji su pali. I to je ustvari prava obnova.
4.2. Plodovi poziva na svetost i kako je ostvariti
Božji narod pozvan je njegovati život izgrađen na temeljima Isusove zamisli o savršenosti i donijeti bogate plodove. Bilo je istina razdoblja kada se nije mislilo da su svi jednako pozvani na savršenost. S takvim mišljenjem prekinuo je II.vat. sabor. Svi su pozvani na svetost, jer po krštenju su primili ontološko posvećenje koje moraju životom držati, razvijati i usavršavati.
Bog poziva ljude na svetost po svojoj odluci i po svojoj milosti, a ne po njihovim djelima. On je u njima začetnik i dovršitelj svake svetosti. I kao što ju je on propovijedao svima, dužni su i oni činiti tako. Poslat će im Duha svoga da ih iznutra pokrene da bi ga više uzljubili (usp. Mk 12,30) i da bi se po njegovu primjeru međusobno sami ljubili (usp. Iv 13,34; 15,12). Od njega će dobiti snagu za stjecanje savršenstva. Nju moraju uporabiti da bi slijedili njegove stope i svoj život uskladili s njegovim.
Svetost članova Crkve od velike je važnosti za njezinu »navjestiteljsku« zadaću. Kršćanska zajednica mora nastupiti kao živi svjedok da je Isus Krist uskrsnuo i da je živ. Tako će biti znak onima koji više nemaju vjere u Boga ili im ona prolazi kroz krizu kolebanja. Navijestit će ljudima da postoji živi Bog, da je on s njima i da spašava svijet.
Pitanje je što se hoće reći tim »biti živi svjedok« Kristova života i uskrsnuća? To najprije znači da nije dosta samo riječima svjedočiti da je Krist uskrsnuo. Kršćanin to treba svjedočiti i svojim djelima, čitavim svojim životom. Nije dosta da posjeduje samo općeljudsku ćudorednu ispravnost, da bude pošten i čestit čovjek poput ostalih. Kršćaninov život treba biti ljudima svjedočanstvo nadnaravne stvarnosti koja nadilazi sve ono što čovjek predviđa i zna. Ipak, puno svjedočanstvo svijetu nijedan pojedinac ne može dati sam za sebe, nego samo cijela zajednica Naroda Božjeg kao »zajednica«.
Kršćanin je, dakle, svjedok Kristov čitavom svojim postojanjem i svim svojim djelovanjem. Takav kršćanin širi oko sebe životnu nadu, koji se ne može svesti na obične, svakodnevne, ljudske mjere. Nositelj je egzistencijalne nade za sebe i za svoju okolinu. Ne zatvara oči pred poteškoćama, nego ide u srž i do kraja shvaćajući ozbiljno zlo koje je u svijetu.
Govoreći o svetosti članova Crkve, II. vat. sabor naglašava da se oni moraju boriti oko savršenosti kakva odgovara njihovu položaju na koji ih je Bog postavio. Pri tome treba »da svoje težnje ispravno uravnavaju, kako ih uporaba svjetovnih stvari i prianjanje uz bogatstvo, protiv duha evanđeoskog savršenstva, ne bi sprječavalo u nastojanju oko savršene ljubavi. Apostol nas naime opominje: jer prolazi slika ovoga svijeta (usp. 1Kor 7,31)« (LG 42).
ZAKLJUČAK
Osvrnimo se još jedanput ukratko na zaključke do kojih smo došli u ovome radu.
Crkva je zakoračila u povijest prije 2.000 godina slijedeći Isusove riječi: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakome stvorenju« (Mk 16,15). Apostoli nisu znali kakva ih budućnost čeka, ali su hrabro pošli naprijed, s njima i Crkva. Vodila ih je briga za duše, nastojanje da svima kažu što je Isus učinio putujući ovom zemljom.
U svome hodu Crkva se susrela sa svijetom i to je za nju bilo veliko iskušenje. Svijet sa svojom stvarnošću vrši neprestani pritisak na nju i ona mora tražiti načina kako mu se suprotstaviti i u isto vrijeme ostati vjerna Isusovoj zamisli. A on je želio da ona uđe u povijest čovječanstva kao povijesni čimbenik, no s time da transcendira povijest i dovrši se u vječnosti: »Budući da se mora proširiti na sve krajeve, ulazi u povijest ljudi, dok ujedno ipak prekoračuje vremena i granice naroda« (LG 9). Crkva zbog toga razvija nove oblike ponašanja koji svi imaju mjesto u njezinoj povijesti. Pokušava biti suvremenica svakog ljudskog naraštaja i prirodno je da se kreće u svim povijesnim sredinama. Jedno vrijeme živi u napetim odnosima sa svijetom, poslije ostvaruje usko jedinstvo s njim, da bi nakon raznih tegoba ponovo počela preispitivati svoju ulogu u svijetu. Crkva je tijelo koje raste i zbog toga je razumljivo da prolazi kroz razne razvojne oblike.
- vat. sabor nastupio je kao jedna velika prekretnica u povijesti Crkve. Počelo se jasnije shvaćati da Crkva nema ulogu stvarati povijest čovječanstva, nego treba u povijest ući da ozdravi, spasi, okristovi. Treba tražiti i nalaziti oblik za životni spasiteljski dodir s čovječanstvom u svakom stupnju i u svim oblicima povijesnog tijeka. Ona je »sveopći sakramenat spasenja« (LG 48), »znak i oruđe intimnog sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda« (LG 1), »oruđe otkupljenja svih« (LG 9). Kroz nju Bog transcedentno zahvaća u povijest čovječanstva.
Crkva, dakle, svjedoči svijetu Božji spasenjski naum. Zbog toga je potrebno da njezini članovi budu zaista »pravi«, a to će moći jedino ako budu sveti. Idući putem svetosti, oni idu putem Crkve, a skrećući s tog puta, skreću s puta Crkve. Svetost u njima povećava ljubav kojom će moći doći u doticaj sa svakim čovjekom bez obzira tko bio. Tako će kršćani moći preobraziti ovu zemlju i privesti je Bogu.
Svetost je članova Crkve, da zaključimo, ono što joj pomaže da ona već ovdje na zemlji iskaže svoju eshatološku veličinu. Njezino konačno ostvarenje, potpuno i u svom čistom obliku, bit će u vječnosti. No, dok putuje tom cilju pozvana je ljudima pružati pravu sliku njezine Glave, Isusa Krista.
[1] T. Šagi – Bunić: »Ali drugog puta nema«, KS, Zagreb, 1972., str. 60.
[2] Vjeko – Božo Jarak: »Rano kršćanstvo«, Slovoznak, Plehan 1986., str. 73.
[3] A. G. Hamman: »Svagdašnji život prvih kršćana«, Svijetla točka, Zagreb, 1983., str. 95.
[4] Heribert Mühlen: »Obnova kršćanske vjere«, Duh i život, Jelsa 1984., str. 33.
[5] Heinrich Fries: »Izazvana vjera«, Jukić, Sarajevo 1983., str. 12.
[6] Heribert Mühlen, nav. djelo, str. 34.
[7] Drago Šimundža: »Budućnost je već počela«, u: Crkva u svijetu, 4. (1971.), str. 271.
[8] Heribert Mühlen, nav. djelo, str. 34.
[9] Ratzinger – Messori: »The Ratzinger report«, Fovler wright books limited, Herefordshire 1985., str. 43.
[10] T. Šagi – Bunić, nav. djelo, str. 308.
[11] Isto, str. 309.
[12] Isto, str. 311.
[13] Isto, str. 206.
[14] Leonardo Boff: »Church: charism and power«, Som press ltd, London 1985., str.2.
[15] Theodor Schneider: »Was wir glauben«, Patmos, Düsseldorf 1985., str. 378.
[16] Isto, str. 379.
[17] Mato Zovkić: »Crkva kao narod Božji«, KS, Zagreb 1976., str. 79.
[18] J. A. Jungman: »Sveto«, u: Svesci, 25-26 (1975.), str. 9.
[19] Mato Zovkić, nav. djelo, str. 80.
[20] Usp. Karl Rahner: »Schriften zur Theologie«, Benziger Verlag, Zürich, Einsiedeln, Köln 1968., str. 306.
[21] Isto, str. 307.
[22] Mato Zovkić, nav. djelo, str, 82.
[23] Yves Congar: »Heilige Kirche«, Schvabenverlag, Stuttgart 1966., str. 149.
[24] Karl Rahner, nav., djelo, str. 315.
[25] Hans Küng: »La Chiesa«, Oueriniana-Brescia, Brescia 1969., str. IX.
[26] Mato Zovkić, nav. djelo, str. 85.
[27] Yves Congar, nav. djelo, str. 148.
[28] Isto.
[29] »Katholischer erwachsenen Katechismus«, Verlage der Verlagsgruppe »Engagment«, Bonn 1985., str.286.
[30] Yves Congar, nav. djelo, str. 156.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8., 15. i 22. ožujka 2004., 20.00 – 20.45.