Sažetak

Moderno je vrijeme došlo u krizu. Mnogi prepoznaju da ga može spasiti samo duhovna snaga. Pitanje je sada koja i kakva duhovna snaga? Na Crkvi je zadatak dati zadovoljavajući odgovor. Duhovnost koja se stvara u njezinom okviru na nov način počinje vrjednovati čovjeka koji traži duhovnog vođu i duhovno vodstvo. Pisac ovoga članka raščlanjuje suvremeno duhovno vodstvo kroz tri njegove temeljne sastavnice: sadržaj, zadaća i metoda. Zaključak je da je i u ovo naše suvremeno vrijeme moguće spojiti kršćansko iskustvo vjere s iskustvom suvremenog svijeta da bi se tako stvorio bolji svijet za obitavanje.

Iluminizam je duboko označio naše vrijeme. Obećavao nam je razdoblje sreće koje će nastati kao posljedica velikog razvoja znanja, znanosti i tehnologije. Čovjek će tako konačno biti on sam, oslobođen svih tlačenja i otuđenja^[1].

Ishod svega je nažalost bilo veliko razočarenje. Čovjek, iako je napravio velike korake naprijed, ipak se nije osjetio oslobođenim. Većini je izgledalo da je postao zarobljeniji nego ikada prije.

Čovječanstvo naravno da nije bilo zadovoljno ovakvim stanjem. Njegove duboke potrebe za autentičnošću, religioznošću, duhovnošću i slobodom nisu bile zadovoljene^[2]. Zbog toga nastoji ponovno zadobiti svoju ugroženu duhovnost. Utječe se okultizmu, istočnjačkoj meditaciji, raznim religioznim pokretima. Duhovnost postaje temeljni izbor njegova bivstovanja. Pojavljuju se razni učitelji, lideri, gurui s namjerom pomoći drugima pronaći pravi put.

Zbog svega toga u Katoličkoj crkvi dolazi do ponovnog otkrivanja uloge duhovnog vođe i duhovnog vodstva. Stoljećima se crkva služila duhovnim vodstvom kao sredstvom za pomoći vjernicima pronaći same sebe i pronaći svoga Boga. No, sada se postavlja pitanje, kako bi to duhovno vodstvo trebalo izgledati u ovo naše suvremeno vrijeme? Koje su njegove najznačajnije crte? Pokušat ću odgovoriti na to pitanje uzimajući u obzir sadržaj, zadaću i metodu duhovnog vodstva.
 

1. SADRŽAJ DUHOVNOG VODSTVA

Nije lako odrediti sadržaj jednog tako širokog polja kao što je duhovno vodstvo. Mislim da se glavna obilježja mogu dati u tri slijedeće točke: konkretni čovjek, evanđeoske vrijednosti, Božji poticaj i ljudsko zalaganje.
 

1. 1.Konkretni čovjek

Duhovno vodstvo ne obraća se nekom apstraktnom čovjeku, nego čovjeku koji živi u određenim obiteljskim, duhovnim i kulturnim prilikama. Nema li ovo pred očima velika je opasnost da će sve otići u pogrješnom smjeru. »Današnji čovjek koji je više nego ikada prije svjesniji samoga sebe, svoje uloge u Crkvi i u društvu, ne može a da se ne osloni na vođu koji bi mu pomogao odgovoriti na izazove vremena i kulture.«^[3]

Kako nam svjedoči Sveto pisma (Post 1,27) čovjek je stvoren na sliku Božju. Kao takav ima svoje dostojanstvo i svoju vrijednost^[4]. Duhovne vođe moraju biti ovoga svjesne i u tom smislu postaviti duhovno vodstvo^[5]. Oni moraju pomoći ovome konkretnom čovjeku shvatiti i izbjeći određene ljudske situacije, savjetovati ga koji je put ispravniji i časniji. Čitavu ljudsku egzistenciju treba uzeti u obzir i dati joj pečat dostojan čovjeka.

Istina je da je svaki čovjek osoba^[6], biće za se, ali on je u isto vrijeme društveno biće i živi u obitelji. Ta je obitelj gnijezdo gdje pravi prve korake u upoznavanju svijeta. Ako napravi krive korake, čitav će njegov budući život biti upravljen u pogrješnom smjeru. Duhovno vodstvo trebalo bi pomoći ovome konkretnom čovjeku ispraviti svoje prve korake, shvatiti ih i upraviti ih u pravom smjeru.

Postoje različite duhovnosti koje bi čovjeku željele nametnuti svoje osobne vrijednosti. Njihov utjecaj ponekada može biti velik. Bez obzira gdje se nalazi čovjek bi trebao razumjeti njihov smisao i pomiriti ih sa svojom duhovnošću. Ne radi se, dakle, o akademskom govoru o dalekim duhovnostima (budizam, afričke duhovnosti...), nego o duhovnostima koje su nam blizu (muslimani, pravoslavni, različite sekte...).

Suvremena kultura uvodi nas u polje različitih utjecaja. Kako pomoći čovjeku ostati vjeran svojoj osobnoj duhovnosti i u isto vrijeme biti potpuno čovjek svoga vremena? Svako ozbiljno duhovno vodstvo moralo bi na to dati zadovoljavajući odgovor.
 

1. 2.Evanđeoske vrijednosti

Polazna točka za duhovno vodstvo jest njegovo utemeljenje na evanđeoskim vrijednostima. One su korijen iz kojega proizlaze sve ostale vrijednosti. Duhovno vodstvo ima za zadaću uskladiti evanđeoske vrijednosti s ljudskom realnošću^[7].

Kršćanski život odvija se i razvija se prema evanđeoskom projektu.  Bog je postao čovjekom da bi promijenio ljudski rod koji je bio ranjen u svome dostojanstvu i da bi ga učinio sposobnim dogovoriti na sve životne izazove. Riječi koje je on izrekao, životni projekt koji je on navijestio, moraju nadahnjivati čovjeka, rasvijetliti njegov um. Krist postaje model koji poziva na življenje života u njegovoj punini. Čitavo čovjekovo biće preoblikuje se u »novog čovjeka«.

Svjetlo Evanđelja djeluje na svijet i mijenja čovjekovu svijest. Čovjek postaje sposoban shvatiti ono što Bog daje svijetu, sposoban odgovoriti molitvom na sve dobro što je Bog učinio.

Duhovno vodstvo pronalazi svoju puninu u evanđeoskim vrijednostima. Iz ljudske sfere prelazi se u nebesku sferu. Ne samo da odgaja čovjeka, nego ga odgaja noseći ga Bogu.
 

1. 3.Božji poticaj i ljudsko zalaganje

Potrebno je da duhovno vodstvo uzme u obzir načine na koje se odnose čovjek i Bog između sebe. Tko preuzima poticaj?

Iz Svetog pisma nam dolazi odgovor što bi duhovno vodstvo uvijek trebalo imati pred očima. Bog je onaj koji preuzima poticaj, te ga čovjek može upoznati samo ako mu se on objavi. Jahve se objavljuje korak po korak i ovo objavljivanje uvijek je povezano sa spasiteljskim naumom. »Vrhunac spasenja doseže se u Isusu Kristu, a kao posljedica toga jest da će nam kroz njega biti dana punina Božjeg spoznanja.«^[8]

Ovaj Božji poticaj jest poziv na svetost. Čovjek bi trebao ispuniti volju Božju. Ako je ispuni, on kao čovjek bit će potpuno ostvaren.

Bog nam je dao svoga sina koji nas uči kako čuti Oca i kako mu odgovoriti. Krist mijenja povijest i čini je dostojnom za živjeti.

Stanje u kojemu se sve ovo odvija jest ljubav. Bog nas je stvorio iz ljubavi i na taj nas način nosi naprijed.

Čovjek bi trebao odgovoriti, založiti se. Duhovno vodstvo bi ga trebalo podučiti kako se staviti i ostati u doticaju s Bogom. Čovjek osobno mora preuzeti ono što mu se predlaže. Postane li uistinu svjestan Božjeg poticaja, postat će svet.
 

2. ZADAĆA DUHOVNOG VODSTVA

Današnji se svijet u mnogo čemu razlikuje od svijeta od jučer. Čovječanstvo zanimaju druge stvari i gleda kako izbjeći boli i strahu. Budući da duhovno vodstvo mora u razmatranje uzeti konkretnog čovjeka, ono je promijenilo svoje naučavanje i svoju praksu. Danas se naglašava da duhovno vodstvo mora biti vodstvo »koje vodi osobu u potpuno ispunjenje same sebe, svoga poziva, pomaže joj u napredovanju putom osobne svetosti i u evanđeoskom savršenstvu«^[9].
 

2. 1.Oblikovati i posvetiti

Uzevši kao zadaću oblikovati i posvetiti čovjeka duhovno vodstvo odgovara onome što čini Duh Sveti. On, naime, vodi čovjeka prema njegovoj punini.

Duhovno vodstvo želi od čovjeka napraviti pravog kršćanina, a od kršćanina sveca. Naglašava se, dakle, usklađen razvoj.

Kada netko postane dobar kršćanin ovo nije samo važno za njega, nego je važno za čitavu crkvenu zajednicu. On postaje zrela osoba, spremna prihvatiti poruku Kristovu i dati dobar plod. A najveći je plod svetost.^[10]

U čovjeku se, dakle, mora povećati nutarnje svjetlo, tako da može bolje shvatiti sebe i Božji nacrt s njim. Stupanj života s Kristom do kojega se stiglo, uvećava se uz pomoć sakramenata. Vrhunac je euharistija, kao što to podvlači i II. vat. sabor (PO 5).

Sabor inače mnogo govori o karizmama. Shvatilo se da Duh Sveti ima veliku ulogu u životu Crkve. Dobar duhovni vođa pomoći će onome koga vodi da bolje shvati osobnu karizmu. Svaka karizma je dana ne za osobnu uporabu, nego za izgrađivanje Božje crkve. Dok ih vrši čovjek se u isto vrijeme posvećuje.
 

2. 2.Razlikovanje duhova

Kada se govori o razlikovanju duhova onda se pod ovim podrazumijeva pozorno promatranje poticaja i motivacije koji čovjeka vode u izvršenje određenog izbora. Razlikovanje duhova pomaže u rastu duhovnog života. Kršćanin postaje sposoban shvatiti ono što mu kaže Duh Sveti. Sv. Pavao kaže: »Sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte« (1Sol 5, 20-21).

Razlikovanje duhova može biti individualno i zajedničko. Iako su odijeljeni, ne može se reći da su različiti.
 

2. 2. 1.Individualno razlikovanje

Svaki je čovjek osoba, biće za sebe. Nemoguće je da postoje dvojica jednakih ljudi. Iz ovoga proizlazi da svaki čovjek iskusuje svijet i Boga na svoj osobni način.

U svom nastojanju živjeti s Bogom, čovjek izvršava osobno razlikovanje duhova^[11]. Shvaća što mu Bog kaže i kako u svom osobnom životu treba slijediti Božje nacrte s njim (usp. 1Iv 3, 18-20). Razlikovanje duhova vodi ga prema još dubljoj vjeri i prema nadvladavanju zatvorenosti pred Bogom.

Sve ovo nije samo odluka, nego je proces. Za vrijeme ovoga procesa iskusuju se utjehe i napuštenost^[12]. Iz ovakvog iskustva čovjek bi trebao biti sposoban izvući obogaćenje.

Vrlo je važno za individualno razlikovanje biti sposobni shvaćati duhove.^[13] Mnogo puta misli koje izgledaju dobro uvelike štete duhovnom životu. To je tako zato što postoje zli duhovi koji nas nastoje prevariti. Razlikovanjem duhova čovjek se oslobađa njihova zavođenja i približava se Božjem glasu.
 

2. 2. 2.Zajedničko razlikovanje

Kao što djeluje u pojedincu, Bog isto tako djeluje u zajednici. Ona je sastavljena od osoba koje imaju određeni zajednički nacrt života.

Dva su glavna trenutka kada dolazi do zajedničkog razlikovanja duhova. Prvi je kada članovi zajednice ocjenjuju prikladnost novog člana zajednice, a drugi kada se čini da samoj zajednici izmiče njezin cilj.^[14]

Duhovni vođa koji djeluje u zajednici dužan je pomoći u ovome razlikovanju. On je osoba koja dolazi »izvana« i zbog toga može s većom lakoćom vidjeti prema kamo treba biti vođena zajednica.

Da bi mogao sudjelovati u zajedničkom razlikovanju, svaki član zajednice najprije mora imati iskustvo osobnog razlikovanja. Pretpostavivši da je to tako, zajednica traži Božju volju. Ovo traženje treba započeti molitvom. Pomoću nje dozrijet će mišljenje svakoga člana o koracima koje treba poduzeti. Nakon što svatko izrazi svoje osobno mišljenje, donosi se zajednička odluka.
 

2. 3.Izgrađivanje slobode i samostalnosti

Današnji je čovjek počesto pritisnut i bačen u stranu. Struktura i institucije, obitelj i Crkva ne razumiju ga uvijek i on se zbog toga osjeća sam i napušten. Duhovno vodstvo ima za zadaću pomoći mu pronaći samoga sebe i otvoriti se Bogu.^[15]

Jedan od prvih koraka duhovnog vođe glede osobe koju vodi jest dovesti je do istraživanja same sebe, do preuzimanja svoga života, svoje egzistencije. Na taj način ona postaje sposobna suočiti se s poteškoćama koje je okružuju i riješiti ih. Ona tada odbacuje sve ono što priječi njezinu osobnu slobodu i počinje živjeti slobodna u svojoj dubini.

Duhovni vođa mora cijeniti čovjekovu slobodu, mora promicati sve dimenzije ove slobode. On se tada mora upeti da u prvi plan ne stavi sebe, nego osobu onoga koga vodi. Poučit će ga da je on jedincata i neponovljiva osobnost. Predstavit će mu vrijednosti prema kojima bi trebao ići, ali mu nikada ne će dati nacrt jedino prema kojemu bi trebao postupati. Onaj koji je vođen mora sam shvatiti svoju egzistenciju i sam mora proputovati svojim putom.

Čovjek slobodan u sebi postaje čovjek zreo. Zna da je »netko« i zbog toga vrijedan i djelotvoran. Nema više straha sam preuzeti poticaj. Autonomno reagira i može se izraziti, može govoriti o bilo kojemu mišljenju ili stanju duše. Realizira se, dakle, kao osoba.
 

3. METODA DUHOVNOG VODSTVA

Naše ljudske znanosti mogu nam mnogo toga reći o duhovnom vodstvu. Da bi se bilo dobrim duhovnim vođom, treba mnogo štošta poznavati. Ponajprije treba poznavati psihopedagogiju, sociologiju, te psihoterapiju. U isto to vrijeme ne smije se ispustiti iz vida da je u čovjeku prisutna nadnaravna dimenzija. Duhovno se vodstvo, dakle, služi naravnim i nadnaravnim sredstvima.

Najprije pogledajmo izbliza naravna sredstva budući da su ona jedna vrsta uvoda u nadnaravna.
 

3. 1.Naravna sredstva

Ova se sredstva temelje na doprinosima znanosti o spoznanju čovjekovih dubina. Polazi se s područja ljudskosti, ali kad duhovni vođa rabi ova spoznanja on ima za svrhu približiti čovjeka Bogu.

Ova su sredstva dijalog i savjet, kao i »transfert«.
 

3. 1. 1.Dijalog i savjet

Osoba koja se obraća duhovnom vođi nije zbir problema koje bi trebalo riješiti. Ona je ljudsko biće koje se obraća drugom ljudskom biću, sugovornik koji traži drugog sugovornika.^[16]

Dijalog i savjet odvijaju se u »izravnom« i »neizravnom« vodstvu.^[17] Svaka od ovih  metoda ima svojih pozitivnih i svojih negativnih strana.

Izravno vodstvo je intervent kojim duhovni vođa vrši svoju ulogu na izravan i autoritativan način. On je onaj koji više govori. Osoba koja je zatražila duhovno vodstvo jest osoba koja više sluša. Danas se ova metoda manje rabi nego nekada. U sebi nosi opasnost ne uzeti u obzir pozitivno shvaćanje o čovjeku koje nam današnja humanistička filozofija predlaže. No, ova metoda donosi dobre plodove kada se osoba koja je zatražila duhovno vodstvo nalazi u krhkom psihičkom stanju.

Neizravno vodstvo ima svoje temelje u razmišljanjima američkog psihoterapeuta C. R. Rogersa. Tridesetih godina on je započeo s tzv. »Client-centered-therapy«. Klijent je onaj koji počinje i razvija dijalog. Terapeut je onaj koji ima za zadatak olakšati klijentu izreći se, pomoći mu stvoriti i preuzeti osobnu odluku. Drugi je korak terapeuta prereći ono što je klijent rekao.

Određeni broj protestantskih pastora i katoličkih svećenika, Rogersovih učenika, složili su se u mišljenju da bi ova teorija mogla biti primjenjiva u njihovom pastoralnom radu. Tako je započeo »Pastoral counseling« koji se vrlo brzo raširio po čitavoj Europi.

U neizravnom vodstvu je pozitivna činjenica da se čovjek pokušava uzeti u pozitivnom smislu. No, s druge strane postoji opasnost da dođe do blokiranja dijaloga.

1. Carkuff je onaj koji je napravio raščlambu toka razgovora, ali je u isto vrijeme previše tehnicizirao ovu metodu.

Iz gore navedenog moglo bi izgledati da se izravno i neizravno vodstvo u duhovnom vodstvu uzajamno isključuju. Ne! Ove metode morale bi se rabiti zajedno, ovisno o okolnostima.
 

3. 1. 2.Transfert

Ovo je čisti psihološki pojam. Kad ga se rabi u duhovnom vodstvu pomaže nam razumjeti što se događa na osjećajnom polju između duhovnog vođe i osobe koja je vođena.

U psihoanalizi transfert predstavlja »stav i ponašanje pacijenta koji nesvjesno pokušava u psihoanalitičaru uspostaviti i oživjeti situaciju iz djetinjeg razdoblja prepunu emocija; ona je takvom postala zbog toga što je bila izvor velikog zadovoljstva ili zbog toga što je bila izvor velike frustracije«^[18].

Ovisno o pozitivnim ili negativnim emocijama koje je klijent imao govori se o pozitivnom ili o negativnom transfertu. Terapeut postaje reinkarnacija osobe, događaja koji je imao duboki, odlučujući i neodoljiv upliv na klijenta.

S druge strane može se govoriti i o transferu koji terapeut vrši u odnosu na klijenta. Taj se transfert zove »kontratransfert«.

U duhovnom vodstvu ulogu terapeuta preuzima duhovni vođa, a ulogu klijenta preuzima osobo koja traži vodstvo. Transfert preuzima iste crte. Duhovni vođa mora biti sposoban prepoznati ga i prema tome uskladiti svoje ponašanje. Na taj način ne će doći do neželjene konfuzije.
 

3. 2.Nadnaravna sredstva

Duhovno vodstvo nije samo psihološka, nego je poglavito crkvena i teološka činjenica. U duhovnom vodstvu čovjek traži Boga i da bi to postigao rabi sredstva koja mu je sam on dao: molitvu i sakramentalni život. To su najbolja sredstva duhovnog vodstva za pratiti čovjeka na njegovu putu vjere.
 

3. 2. 1.Molitva

Bilo bi potpuno pogrešno kada bi čovjek za svoj duhovni život rabio samo prirodna sredstva. Ostao bi tada uvijek zatvoren u granice svoga duha iskusujući da je sve prolazno i krhko.

Molitva pomaže čovjeku izići iz samoga sebe. U njoj on susreće drugačiju dimenziju života i pronalazi da u toj dimenziji može pronaći svoje pravo biće. Prepoznaje se kao čovjek, prepoznavajući u isto vrijeme drugoga.

Duhovni vođa onome koga vodi predlaže ovu metodu da bi porasla njegova osobnost, njegov duhovni život. Poučava ga kako je rabiti u svakome trenutku svoga života, kada je radostan i bez problema ili kada je žalostan i ne zna kako dalje ići naprijed. Podrazumijeva se da i duhovni vođa treba biti otvoren molitvi. Ako to nije, može se dogoditi da još više odvoji od Boga onoga koga vodi.

Napredovanje u molitvi je polagano; ponekada teško, puno tajni. U molitvi je svaki čovjek pred Bogom jednak (usp. Rim 2,11). Ne će se dogoditi da bilo tko bude odbačen. Svatko je pozvan primiti ljubav Božju i ostati u njoj.

U molitvi čovjek iskusuje živu vjeru u osobnog Boga. Ovakav Bog nije apstraktan, ima svoje lice, svoju osobnost. Objavljuje nam se kao bogat i pun života. Čovjek prepoznaje da je Bog uistinu prisutan u ovome svijetu. Osjeća ga kao nekoga blizog, kao onoga koga u jednom smislu možeš dodirnuti, doći mu ususret, slušati ga. Bog nikada ne će ostati gluh na našu molitvu, uvijek će je saslušati.^[19]

Moglo bi se govoriti o raznim metodama molitve. Naznačimo samo da ona može biti zajednička i osobna. Iako su među sobom različite ipak ne mogu biti jedna bez druge. Obje nas, naime, vode prema istom cilju.

Duhovno vodstvo u molitvi razotkriva svoj dragocjeni doprinos. Učeći čovjeka moliti, uči ga živjeti. Čovjek postaje sposoban suočiti se sa svojim problemima i riješiti ih na pozitivan način. Jednostavno rečeno ispunja se Bogom (usp. Ef 3, 16-19).
 

3. 2. 2.Sakramentalni život

Duhovni vođa za vrijeme duhovnog vodstva onome koga vodi razotkriva Kristov misterij. Uči ga ponašati se pred Kristom poput učenika znajući da uvijek ima nešto novo za naučiti. Krist je Učitelj, jedini i pravi. Čovjeku za njegovo posvećivanje dao je sakramente.

Služeći se sredstvima sakramentalnog života čovjek otkriva umnožavanje svoga životnog odnosa s Isusom. Sakramenti ga ujedinjuju s patničkim i proslavljenim Kristom. Ulazi u potpunu intimnost s Kristom.

Sakramenti su točka susreta čovjeka s Bogom. Bog daje svoju riječ, čovjek mu odgovara s Kristom u zajedništvu vjere^[20]. U kultnom ambijentu na konkretan način sakramenti navješćuju riječ Kristovu. Svaki od njih vodi do Krista, izvora života koji nam se daje u sakramentima.

Vrhunac svih sakramenata je euharistija. U njoj se dovršuje djelo milosti. Hvalimo Oca preko Krista u Duhu Svetomu. Naviješta nam se spasiteljska poruka i mi postajemo suradnici Kristovi. Daje nam se poslanje biti vjesnici mira, pomirenja i spasenja.

Duhovni vođa koji je onoga koga vodi naučio živjeti sakramentalni život, može reći da je izvršio svoju zadaću.
 

ZAKLJUČAK

1. Vat. sabor označio je veliku prekretnicu u Crkvi. Spoznalo se da Crkva u suvremenom svijetu ima veliku i nezamjenjivu ulogu. Da bi mogla ispuniti tu zadaću, potrebno je da se otvori, a ne zatvori, događajima oko sebe.

Duhovnost koja se ovim događajem u Crkvi počela oblikovati, jest duhovnost koja nastoji cijeniti čovjeka, dostojanstvo njegove osobe. Takva duhovnost ima pred očima da je čovjek neodvojiv od događaja koji se zbivaju oko njega. Pravilno prerađujući u sebi te događaje sudjeluje u povijesti spasenja. Na ovom svijetu, počesto punom muka, treba biti izgrađeno zdravo ljudsko društvo. Oznaka mu je da ono treba pomoći čovjeku živjeti na ovom svijetu, ali u isto vrijeme upućujući ga prema Bogu od kojega je došao i kojemu ide.

Svi oni koji vjeruju u Boga nazvani su »narod Božji«. Odatle proizlazi da je vjernička zajednica poglavito sastavljena od onih koje nazivamo »laicima«. Duhovnost, dakle, ne stvaraju više samo elitni staleži u Crkvi: monasi i monahinje, svećenici, redovnici i redovnice,... nego je stvaraju svi vjernici koji u povijesnim mijenama traže Boga i tako si ustrajno pripremaju put za drugi, bolji svijet.

Današnje duhovno vodstvo stoga ima zadaću pripomoći vjernicima ići prema novom obliku ljudskog življenja. Ono treba pripomoći čovjeku današnjice živjeti sintezu tradicionalnog iskustva istine i nutarnjeg svijeta, te iskustvo traženja, kreativnosti, nade na svakodnevnim putovima.
 

^[1] Usp. L. Goldmann, L'illuminismo e la societB moderna (Einaudi, Torino 1967) str. 15.

^[2] Usp. S. de Fiores, »Spiritualita contemporanea«, Nuovo dizionario di spiritualita contemporanea  (u nastavku NDS) (uredio S. de Fiores i T. Goffi, Edizione Paoline, Roma 1985), str. 1517.

^[3] J. Sammut, La direzione spirituale nella vita e nell'attivita apostolica dei frati minori. Dottrina e prassi (Edizioni »Antonianum«, Roma 1990), str. 273.

^[4] Usp. L. Borrielo, G. della Croce, B. Secondin, La spiritualita cristiana nell'eta contemporanea (Borla, Roma 1985), str. 332. – 344.

^[5] Usp. A. Mercatali – B. Giordani, La direzione spirituale (La scuola editrice – Brescia, Edizioni »Antonianum« – Roma, 1987), str. 20.

^[6] Usp. A. Mercatali, La persona umana. Conoscenza e formazione (Pontificia Universita Urbaniana, Roma 1990), str. 20. – 22.

^[7] Usp. C. A. Bernard, L'aiuto spirituale personale (Editrice Rogate, Roma 1985), str. 21.

^[8] C. A. Bernard, Teologia spirituale (Edizioni Paoline, Roma 1983), str. 32.

^[9] J. Sammut, La direzione spirituale, str. 272.

^[10] Usp. A. Mercatali – B. Secondin, La direzione spirituale, str. 19. – 20.

^[11] A. Baruffo, »Discernimento«, NDS, str. 424.

^[12] Usp. A. Baruffo, »Discernimento«, NDS, 425.

^[13] Usp. L. M. Mendizabal, La direzione spirituale. Teoria e pratica (Edizioni Dehoniane, Bologna 1990), str. 199. – 277.

^[14] Usp. A. Baruffo, »Discernimento«, str. 428.

^[15] Usp. A. Mercatali – B. Secondin, La direzione spirituale, str. 202. – 211.

^[16] Usp. C. A. Bernard, L'aiuto spirituale personale, str. 62.

^[17] Usp. A. Mercatali – B. Giordani, La direzione spirituale, str. 254. – 284.

^[18] G. Pianazzi, »Transfert«, Dizionario enciclopedico di spiritualita (u nastavku DES), (uredio E. Ancilli, 3 vol., Citta Nuova, Roma 1990) III, str. 2536.

^[19] Usp. B. Haring, »Preghiera«, NDS (uredio S. de Fiores i T. Goffi, Edizioni Paoline, Roma 1985.), str 1261.

^[20] Usp. B. Haring, »Preghiera«, str. 1268.   

Miljenko Stojić

Obnovljeni život, vol. 51. br. 4, Zagreb, 1997., str. 421. – 430.; RMM, Riječ po riječ, Međugorje, 23. rujna 2002.