Bartul Kašić, Osnove hrvatskoga jezika, Tusculanae editiones, Zagreb – Mostar, 2005.

Na primjeru ovoga i drugih Kašićevih djela još se jedanput bjelodano vidi koliko je za tijek naše povijesti bio sudbonosan upad Turaka u hrvatske zemlje i njihovo zauzeće. Kašić piše gramatiku hrvatskog jezika da bi pomogao misionarima u hrvatskim i drugim slavenskim zemljama. Čini to na osnovi uvjerenja čelnih ljudi Katoličke Crkve da je hrvatski jezik najljepši i najrazvijeniji slavenski jezik, te da je zbog toga predodređen postati zajedničkim jezikom Slavena koji ustvari imaju jedan jezik samo s dijalektalnim razlikama. Na taj način bit će lakše među njima sačuvati i proširiti katoličku vjeru. Vrijeme je protjecalo, došle su druge političke namisli, stisak povijesti postao još čvršći i Kašić je pao u zaborav. Rekoše da je sve počelo tamo s nekim Vukom. Kovalo se bratstvo i jedinstvo, a nastavlja se tako i dalje unatoč svemu.

Zvonko Pandžić izdao je Kašićevo djelo u monumentalnom obliku i opremio ga hrvatsko-engleskim znanstvenim aparatom. Na početku, uz kratki predgovor, donosi svoju opsežnu uvodnu studiju Semantika tradicionalne gramatike. Slijedi latinski izvornik Kašićeva djela s kritičkim komentarima priređivača i usporedni Pandžićev hrvatski prijevod. Na kraju je doneseno kazalo na latinskom i hrvatskom jeziku te gramatičko kazalo.

Kašićeve Osnove hrvatskoga jezika ključne su u povijesti hrvatskog jezikoslovlja. On postavlja temelje hrvatskom standardnom jeziku kojeg obilježuje narječno stapanje. Umjesto dotadašnje čakavice hrvatski jezik skreće u štokavske vode i tako ostaje do dana današnjega. Ne zaboravimo da je čakavicom napisana Baščanska ploča i Judita Marka Marulića, ta dva bisera hrvatskog jezika. No, turska osvajanja potisnula su je u j. Hrvatsku i nametnula štokavski izraz. Njime su u BiH pisali franjevci čuvajući hrvatski jezik i hrvatski narod.

U studiji Pandžić spominje i druga Kašićeva djela. Kaže da je šteta što Kašić nije uspio tiskati prijevod Svetog pisma, napisan ikavskom štokavštinom. Ne treba spominjati da bi tada povijest hrvatskog jezika potekla drugim smjerom. No, po Pandžiću, Kongregacija za širenje vjere mislila je drugačije. Budući da je gajila nadu o jedinstvu s pravoslavnima koji su koristili crkvenoslavenski jezik i imali već takav prijevod, držala je da bi Kašićev prijevod odbacio namisao jedinstva s njima. Ipak, Kašić je uspio tiskati Lekcionar i Ritual koji su bili vrlo utjecajni u Hrvata.

Čini mi se da ne bi bilo neopravdano da je Pandžić ovo djelo preveo ne na današnju novoštokavsku ijekavicu, već na štokavsku ikavicu kako ga je zamislio Bartul Kašić. Vrijeme je već početi olabavljivati stisak povijesti i vraćati se svojim korijenima. Koliko god nečije namjere bile dobre, o čemu svjedoči knjiga Stjepana Krasića Pape i hrvatski književni jezik u XVII. st., ipak one nisu dobre sve dok potpuno ne rade u našu opravdanu korist, odnosno dok ne slijede bit našega bića. Nije tako bilo samo u ta vremena, i danas se povlače pitanja povijesti našega jezikoslovlja i uopće naše povijesti. Kašićevo djelo u Pandžićevu izdanju unosi još jedno svjetlo i uporište. Ne može se više zaobilaziti, namjerno ili ne, kao do sada.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. ožujka 2006., 21.00 – 21.45