Print Friendly, PDF & Email

Nikola Đuretić, Odlazak / Oproštaj, Naklada Đuretić, Zagreb, 2017.

Kad nekoga voliš, onda bi želio da dotični neprestano bude s tobom. Ali nažalost ljudski život ima sasvim neke druge okvire. Krhak je, jednoga dana se preseljava u vječnost ili u ništa tko ne vjeruje da ta vječnost postoji.

Nikoli Đuretiću zbog bolesti se žena preselila Gospodinu ranije nego što je on to očekivao. Najprije je nazočio njezinom polaganom odlasku i odatle u nazivu ove njegove zbirke pjesama »Odlazak«. Nakon toga o svemu tomu razmišlja i odatle druga riječ u nazivu »Oproštaj«. Ujedno su te dvije riječi pojedinačno i nazivi ciklusa. Očito, zbirka je satkana ispovjednim tonom, lirskim književnim izričajem.

Oba ciklusa imaju svoj moto. Prvi je onaj Jakše Fiamenga: »Neki ljudi odlaze tiho i iza njih, na nama, ostaje tišina, gola tišina.« Drugi je Ivana Babića: »Nešto smo zavoljeli i ne znamo prestati.« Želim ih navesti jer zapravo ukratko objašnjavaju temelje Đuretićeva pjeva. Bez obzira što nekoga voljenoga nema, povezanost ostaje i dalje jer je bila ona istinska, ona koja nas preobražava.

Ono što je važno u tom odnosu prema drugome jest blizina. Ovako to pjesnik doživljava: Nikad mi nisi bila bliže/ nikad značila više/ nego ovoga trena/ u ovaj suton/ kada gasne svjetlost/ a rađa se nova nada (16.) To je snaga koja čovjeku, pjesniku ne da potonuti u očaj, u besmisao, koja ga podiže na noge i ukazuje mu na duboku smislenost u svemu tomu. Ne znaju to, nažalost, tako izraziti mnogi hrvatski pjesnici jer još plove u mutnim vodama besmisla totalitarnih ideologija. Bilo bi stoga dobro da pročitaju barem nešto iz ove zbirke.

Sve ovo o čemu smo do sada mrvicu izrekli Đuretić je najavio u prvoj pjesmi jednostavno naslovljenoj brojkom, kao što su naslovljene i sve ostale. Naslovi ciklusa, naime, važniji su mu od naslova pjesama. One se samo prelijevaju jedna u drugu i stapaju u taj naslov. U toj pjesmi, dakle, on se obraća Gospodinu i podlaže njegovom promislu. Jedino ga moli da bude nježan prema njoj, što je naravno nepotrebno reći, ali je potrebno pjesniku da bi pokazao svoj odnos prema voljenom biću. Sličan izričaj pjesnik rabi i kada, kako kaže, razgovara sa slovima u mramoru na grobu voljene osobe kušajući nadjačati tišinu i prazninu koja ga pritišće. I u zadnjoj pjesmi zaključuje da je ovo njegova ljubav, njegova bol, njegova pjesma, njegov oproštaj, sve tamo »do kraja mojih dana«, kako kaže posljednji stih.

Tako je to s krhkošću na ovoj zemlji. Ali nemojmo da nas preplavi, nego mi preplavimo nju. Gore na nebesima čeka nas Bog i svi oni koje smo voljeli, koji su bili dobri na ovoj zemlji.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 12. prosinca 2018.

Osobno