Mato Nedić, Svjetlosni nedogledi, KLD »Rešetari« - Centar za kulturu, Orašje, 2011.

Prije nego stadoh zapisivati misli o ovoj knjizi pred sobom, pročitah da je navodno već počelo čipiranje ljudi. Uz ostalo neki iz sjene moći će pratiti gdje se u kojem trenutku nalaziš. Svedoše, dakle, čovjeka na kućnog ljubimca. A prije toga na to su nas pripremali gomilom ispraznog štiva. Potpuno različito od onoga što piše Nedić.

Kroz žanr pjesama u prozi pisac nas približava našoj osobnosti, onome što drugi mogu pratiti tek kad mi to oblikujemo i dopustimo. Sve počinje sjećanjima na dane djetinjstva, da bi završilo ushitom ljepoti. Između su misli o snovima, nadi, vjeri, našim mislima, domovini. To su teme ciklusa donesenih u ovoj zanimljivoj zbirci. Trendovski pisci na ovo će odmahnuti rukom. Zaista se s njima slažem, ovako se danas ne piše, ali bih i dodao: to nam određeni nameću. Koliko god naučavali da za umjetnost nije važna umjetnikova duša nego vještina, po iznesenom vidimo da to nije tako. Da Nedić u svojoj duši ima neke druge misli, ne bi pisao ovakve pjesme, a i da oni... Zaključak već znate. Za koju ćemo se stranu opredijeliti, sami moramo odlučiti.

»Dobrota ujedinjena s vjerom pleše radosni ples, pjeva vesele pjesme.

Ljudska se duša opija u kolopletu dobrote i vjere. Snaga spoznaje ne remeti mir duše jer znanje će biti upotrijebljeno na dobrobit svih ljudi.

Vjera je znak unutarnje snage.

Vjera – to je riječ koja piše na čelu svih ljudi.« (Dobrota)

Slažem se da piše, ali malo teže da je to ona vjera na koju misli Nedić. Previše je nevjere, previše je zaljubljenosti u sama sebe kod onih koji se prse zbog svoje navodne ljudskosti.

Čovjek se osvježi pročitavši ovu knjigu. Trka prestaje, misli se usredotoče na bitno. Najbolja je to preporuka za neko djelo.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 13. srpnja 2013.