Grgo Mikulić, Plamičci i iskrice, Gral – Gral Široki, Široki Brijeg – Zagreb, 2011.

Istina je da polako klizimo prema 10 milijardi na ovoj zemlji, ali koliko nas uopće razmišlja o svijetu oko nas druga je priča. Nije tako s Grgom Mikulićem, koji nas u posljednje vrijeme osim priča daruje i pjesmama. Nisu one umjetnost radi umjetnosti, nego su uistinu izrasle iz njegova života.

U ovoj zbirci Mikulić najprije polazi od područja gdje je rođen. To je Hercegovina. Divi se naravno njezinim ljepotama, ali poglavito odlučuje posve joj se predati, biti dio nje, postati ta ista priča. Imajući u sebi to stajalište nije mogao a da ne primijeti značenje »klanaca«. Klanci su uvijek dvosmjerni/ i dvosjekli/ Klanci su mjesta gdje pogled seže daleko/ i duboko (Klanci). Tko nikada nije krijumčario duhan možda će malo teže shvatiti pojmovnost ovih riječi.

Tu se zapravo susreću radost i bol, život i smrt, pa klance zacijelo treba prijeći. Žao mu je i okoliša te piše jednu pjesmu koju jednostavno naziva Pjesma o vodi. Podrazumijeva se da su te misli sadržane i u nekim drugim pjesmama. Gdje bi to moglo biti, a da se ne osvrne na Domovinski rat!? Prošao je on i ovim krajem, njegovi dečki sudjelovali su na svim ratištima gdje se ginulo za hrvatsku slobodu. I nekada je bilo tako, posebno na Širokom Brijegu kojeg su fratri učinili ovakvim kakav on danas jest. Razmislivši o svemu ovome pjesnik se počinje pitati i o samome sebi. Dvojbe, uspjesi, razočaranja, radosti, sve je isprepleteno, puno toga nam se može događati, ali život ide dalje.

Zaista su ovo plamičci i iskrice kako i sam naslov knjige nagoviješta zajedno s ciklusima u njoj. Pjesnik je rastvorio svoju dušu i ponudio nešto iz nje. Plamti ona kao vatra i razbija tminu oko nas. Tko je shvati ogrijat će ga, tko ne odmahnut će rukom. Vjerujem da će više biti onih prvih.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 3. kolovoza 2013.