Print Friendly, PDF & Email

Frano Ljubić, Za opstanak sveučilišta i kvalitetnije obrazovanje; Za jednakopravnost hrvatskog naroda i nužnost pristupanja BiH u EU, Matica hrvatska i dr., Mostar – Široki Brijeg, 2021.

Kada čovjek uzme u ruke ove dvije knjige, najprije se ne smije prepasti. Svaka, naime, ima oko 800 str. Ali kolikogod su opsežne i kolikogod je građa teška, nije ih teško čitati. Pisane su tečnim stilom, odražavaju jasne stavove s kojima se možemo slagati ili ne.

S druge strane ne bi nam se smjelo učiniti da nemaju veze jedna s drugom, da ih je samo netko stavio u zajedničku kutiju. Nazvao bih I. ovu o (nekada Hrvatskom) Sveučilištu u Mostaru, a II. ovu o jednakopravnosti hrvatskoga naroda. Najviše ćemo se zadržati na ovoj I. Dr. Frano Ljubić je, naime, najpoznatiji kao profesor i s toga polazišta je pisao ove knjige.

Ali sve zapravo izvire iz ove II. knjige. Njezin središnji dio je nazvao Široki u srcu. Tu je rođen i to je ono što ga je odredilo i kao čovjeka i kao znanstvenika. Sanjao je nekada da postane Zagrepčanin ne zaboravljajući svoj Široki, ali je postao širokobriješki Mostarac i mostarski širokobriježanin, što obrađuje u 3. dijelu II. knjige. A prvi je njezin dio, veliki dio, govor o jednakopravnosti hrvatskoga naroda i jezika u BiH. To su ti temelji njegove borbe za Sveučilište i kvalitetnije obrazovanje.

Vratimo se mi samom Sveučilištu i zavrzlamama koje su se s njim događale, a Ljubić je kao rektor djelatno u njima sudjelovao 2001. - 2007. »Godine 1995. bošnjački jezik postao je službenim jezikom u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dužnosnici su iz reda bošnjačkoga naroda željeli imati sveučilište s bošnjačkim jezikom u Mostaru i otvorili su sveučilište s nazivom Univerzitet "Džemal Bijedić" kakav je i ranije postojao. Od tada u Mostaru postoje dva sveučilišta i od tada postoje politički, financijski i drugi pritisci da se Sveučilište integrira s Univerzitetom, da postoji samo jedno sveučilište u Mostaru s dva službena jezika.« (I., str. 444.) A odakle zapravo i jedan i drugi vuku korijene? Iz prve visokoškolske obrazovne ustanove u Mostaru koja se zvala Franjevačka bogoslovija. Počela je radom 1895. i radila do zlosretne 1945. kada su joj jugokomunisti pobili i rastjerali profesore, a nju jednostavno zatvorili i zabranili svako kasnije otvaranje. Trenutno je, pak, stanje sa sveučilištima u BiH ovakvo: 2 su sveučilišta sa srpskim službenim jezikom (u Sarajevu i Banja Luci), njih 5 s bošnjačkim službenim jezikom (u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću i Mostaru), a samo jedno s hrvatskim službenim jezikom (u Mostaru). I baš bi se ono trebalo s nekim integrirati, tako da Hrvati nemaju više nijedno gdje bi njihov jezik bio službeni!

Nisu samo Bošnjaci bili zapeli da se to dogodi, nego i neki »naši«. Isprsila se u svemu i tzv. Međunarodna zajednica. Bilo je to ono vrijeme kada su u Hrvatskoj na vlast došli neokomunisti i jugokomunisti, vrijeme kada tzv. Međunarodna zajednica zbog nekih svojih umišljenih razloga nastoji disciplinirati Hrvate (sjetimo se samo tenkovskog rušenja Hercegovačke banke), vrijeme kada Hrvati traže svoju samoupravu jer vide da ih Federacija vodi u krivom smjeru, vrijeme kada Hrvatima skidaju brojne političare kao slojeve salame, vrijeme kada se počinju oblikovati neke alijanse kojima hrvatski narod nije dao svoj glas, vrijeme kada se žele priključiti Zapadnoj Europi koja ih samo na jeziku hoće... Zaista su to bila grbava vremena. Pred nama je jedan čovjek koji je morao njima hoditi pa bih ja obadvije ove knjige stavio pod uvjetan naslov »Hod u grbava vremena«. Mogao si ostati svoj, a mogao si se i prodati.

Ljubić je u svome radu kao rektor imao poteškoća koje su dolazile s dvije strane. Jednu smo već spomenuli, Bošnjaci i s njima ujedinjena tzv. Međunarodna zajednica, ili obratno. Druga strana je ona sveučilišna. Pojedinci nisu razumjeli što se zapravo događa, drugi su se prodali, treći su... Ne želim ovime izreći nikakvu posebnu ocjenu, jer bi za to trebalo puno dublje poznavati sveučilišnu problematiku, nego samo kroz pročitano opažam kamo su išle silnice. Šteta da u tim vremenima nije bilo dovoljno sloge, pa da se uradi još više nego što se uradilo.

Jedan od prigovora tzv. Međunarodne zajednice Sveučilištu i rektoru bio je kako na njemu ne rade profesori iz reda bošnjačkoga naroda koji su nekada tu radili. Stajalište je bilo da su ih Hrvati otjerali. A istina je bila drukčija. Sami su se povukli, jer su se bojali zamjerke da predaju na Sveučilištu na kojem je hrvatski jedini službeni jezik. (II., str. 14.)

Svakako da je i rektorovo političko djelovanje drugoj strani bolo oči. Ne bi im to smetalo da se nije zalagao za jednakopravnost hrvatskoga jezika i za tzv. Europske standarde. Prisjetimo se samo Bolonjskog procesa. Započeto je s tim u Ljubićevo vrijeme i otvaralo priliku studentima i profesorima postati članom europske akademske zajednice (I., str. 310. - 311.) Procjeniteljska skupina EUA (European University Association) pozitivno je ocijenila učinjene promjene u svrhu provedbe Bolonjskog procesa (II., str. 322.), ali nije sve to išlo tako jednostavno. Postojali su otpori i na samom Sveučilištu zbog čega Ljubić žali više puta u knjigama pred nama.

Dok govorimo o razvoju Sveučilišta u Mostaru, ne smijemo zaboraviti ni napore na podizanju novoga kampusa. U pomoć je priskočila Vlada države Hrvatske. Trebao je to biti novi zamah za Sveučilište. Ali opet su se ispriječile razne poteškoće, kako one s vana tako i iz samog Sveučilišta. Ljubić o tome naširoko priča iznoseći svoju stranu istine koje se ne boji.

U ova vremena surađivao sam u maloj mjeri i sam s rektorom Ljubićem. Prof. Marinko Jurilj i ja dolazili smo mu sa zamisli osnivanja Hrvatskog intelektualnog zbora (HIZ) BiH. Razlagali smo namisao, razjašnjavali poteškoće. Strpljivo nas je slušao i bio nam neprestano pri ruci. I dođe do toga da je on osnovan 27. travnja 2006., a rektor Ljubić je na njegovu utemeljenju održao govor. Bio je zamišljen kao šire okupljanje hrvatskih intelektualaca u BiH koji bi onda razmatrali važna pitanja za hrvatski narod i njegov opstanak. Napravio je određene stvari, potaknuo određena pitanja, da o svemu tomu sada ne govorimo, ali su ga poteškoće s kojima se nije mogao nositi ugasile. No, svakako hvala tadašnjem rektoru dr. Frani Ljubiću na svemu što je učinio za HIZ BiH.

Pri kraju ovoga osvrta na ove vrijedne knjige zapitajmo se što zapravo dr. Frano Ljubić drži o sudbini hrvatskog naroda u BiH? Po meni sve je rečeno u naslovu rada na 475. str. II. knjige: »Hrvati u BiH ne mogu sami riješiti problem nejednakopravnosti, drugi im u tome mogu pomoći, ali ne i riješiti ga – moraju to sami učiniti.« Rekao je golu istinu. Zavrnuti nam je rukave, uznojiti se, sve ostalo je prazna priča.

Pročitajmo ili barem dobro prelistajmo ove dvije knjige. Sve da i nisu ovako zamašne, nemoguće je u nekoliko minuta izložiti njihovu problematiku. One su tu kao pogled na jedno vrijeme u svjetlu naše hrvatske borbe za opstojnost. Dovest će nas sve do ovih naših dana, jer prof. Ljubić nastoji odgovoriti na mnoga pitanja koja je postavio. Mnoga će još zacijelo ostati nerazjašnjena, posebno ona iz vremena nesretne Jugoslavije. Jedno je od njih istina o ubojstvu Karla Ljubića Kajine. Nevin je robijao u tamnici, nevin je poslije nje jednostavno ubijen. Razmatra to podrobno dr. Frano Ljubić u II. knjizi. Ali u zraku ostaje visjeti pitanje jesmo li se oslobodili tih vremena, jesmo li konačno shvatili da je sudbina u našim rukama?

S ovom mišlju završavamo ovaj osvrt. Autoru čestitamo, a drugima preporučamo njegovo djelo na čitanje.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Široki Brijeg, 14. lipnja 2021.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. srpnja 2021.; hrsvijet.net, 9. srpnja 2021.

Osobno