Miljenko Stojić, Prijatelji (izabrane pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.
Piše: Tin Kolumbić
Prvi ciklus u knjizi izabranih pjesama Prijatelji Miljenka Stojića naslovljen je prema jednoj njegovoj knjizi Unatoč svemu i upravo taj naslov mogao bi se prihvatiti kao temelj u promišljanju Stojićevih izabranih pjesama, odnosno njegova pjesničkog svjetonazora.
Zanimljivo je »otkrivati« kako pjesnik, koji je ujedno i svećenik, razmišlja i odgovara na bitna pitanja čovjekove egzistencije. Pitanje zapravo glasi: Pomaže li pjesniku vjera da lakše nađe odgovore na najteža pitanja, odnosno da odgonetne smisao i svrhu događaja koji su ponekad izvan zdravog razuma, primjerice pitanje patnje, nepravde, stradanja nedužnih ljudi i uopće nesvrhovite tragičnosti? Miljenko Stojić je pjesnik koji poput svih istinskih pjesnika u plovidbi nemirnim životnim morem prolazi kroz iste oluje, nailazi na iste grebene i, da bi se »spasio«, služi se onim što nalazi u dubini svoje čovječnosti, što ni u kom slučaju ne znači da uvijek nalazi sigurnu »luku spasa«. Ipak, »unatoč svemu« i u trenucima kad njegova »raskošna jednostavnost« ne može niti njega uvjeriti u jednostavne odgovore, ostaje mu nada kao svjetlo u mraku, kao putokaz. I kada nakon dugog čekanja ne dolazi onaj koga čekamo, treba »unatoč svemu, još uvijek nadati se« kaže Miljenko Stojić.
Međutim, da nije sve tako jednostavno otkrivamo u pjesmi Dvojba kad pjesnik pita: »Kome se obratiti večeras, što učiniti kad se pojave oni koji jednim pokretom ruke pomrse naš mozaik koji smo dugo sastavljali?« U pjesmi Rat, pak, Stojić niti postavlja pitanja, niti daje odgovore i time »priznaje« svoju pjesničku nemoć, jer »ubojstvo je stvarno, krv je stvarna i ‘životinje’ su stvarne«. Pjesma Molitva iz rova na najbolji način otkriva M. Stojića kao pjesnika koji i u najtežim trenucima za čovjeka, ostavljenog i napuštenog u rovu za ratnog sukoba, ne optužuje i ne psuje, niti sudi, nego se obraća Bogu kao prijatelju i moli ga da svrati k njemu u rov pa će »prijateljski sagledati sadašnjost i dogovoriti se da u budućnosti ne ide jedan bez drugoga«. Kad smo očekivali teške riječi i pitanja Bogu, Stojić obećava da će mu »ispričati najljepše priče koje zna« kao da Boga treba umiriti i utješiti zbog strahota koje cine ljudi, njegova stvorenja. U Pjesmi blizini, kako se zove drugi ciklus ove knjige, pjesnik razmišlja kako u svijetu u kojemu »ubojstvo je stvarno« ostati svoj i blizak drugima, kako bližnjemu biti bližnji. Stih »otkrivali smo jedno u drugome ljepotu« pravi je i jedini put u gradnji mostova među ljudima, način na koji blizina produbljuje ljubav zatvarajući mržnji vrata.
I dok »nad gradom teške kiše padaju«, pjesnik moli »teške kiše« da se okane grada i vrate mu se jednoga dana kao »hodočasnici«. Kakav »pjesnički udar« na savjest onih koji su gradove palili i rušili. Gradovi, naime, postoje da ih se kao »draga bića izvodi u šetnju, da s njima sjedimo na klupi u perivojima«.
U Kaplji, trećem ciklusu pjesničke zbirke izabranih pjesama, M. Stojić, premda do srži prožet ljudskošću, ipak sučeljen sa strahotama zla i patnje svoga naroda »osjeća potrebu za molitvom koja ga jedina može osloboditi mržnje, zato moli: »Slab sam i ne daj mi mržnjom kriknuti, Bože«. I u ovom ciklusu zbirke dolazi do izražaja Stojićev ljudski i pjesnički svjetonazor da »unatoč svemu« iskreno vjeruje da u svijetu nepravde i zla postoji »dom u kojemu cvjetaju razgovor i mir«. To je zapravo njegov dom koji »Bog drži u svom sigurnom dlanu, igra se s njim i želi mu dobro«. I na kraju »unatoč svemu« pjesnik Stojić u posljednjem ciklusu zbirke, naslovljenom Nove pjesme, u pjesmi Sirovi blues potvrđuje da ne živi u »kuli bjelokosnoj«, nego je duboko ukorijenjen u ovaj stvarni i »sirovi« svijet u kojemu su u »zemlji slobode zatvori prepuni uništene budućnosti, a na ulicama stanuje mržnja i bijes«. Neočekivano, Stojić pjesmu završava ironijom, nudeći nam za utjehu, ako želimo, »čašu coca-cole«. Ironija ne će čovječanstvo spasiti od zablude, kaže Zdravko Kordić u pogovoru knjizi, ona je tu da se podnose bol riječi, da se podnese svjetskopovijesna bol.
Slobodna Dalmacija, LVII, 17889, Split, 7. studenoga 2000., Forum, str. 7.
